Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Ožujak 2016. - piše mons. Slobodan Štambuk, biskup hvarsko-bračko-viški  

Objavljeno | 7.3.2016.

Da kršćani koji su zbog svoje vjere diskriminirani ili progonjeni ostanu jaki i vjerni evanđelju, zahvaljujući neprestanoj molitvi cijele Crkve.
"U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci!" tvrdi naš narod. Nama je tu misao lako izgovoriti, a meni napisati. Ali kada dođe ono stani-pani, tada osjećamo da nipošto nije lako biti – junak, junak vjere! U drugoj polovici 20. stoljeća, za one koji su kod nas živjeli 45-godišnji komunistički "raj" (ta moja generacija!) – imali smo prigodu gotovo na svakom koraku doživljavati diskriminaciju (obespravljenost i poniženje) i trebali smo "primiti na znanje" da smo "građani drugoga reda": neko vrijeme našim sjemeništarcima i bogoslovima nije bila omogućena liječnička skrb (dakako, bilo je uvijek dobrih ljudi i liječnika koji su razumijevali naše stanje), nije se moglo odgađati polazak na izvršenje vojne obveze, nije nam se priznavala naša "popovska" gimnazija, pa je u mojoj "bukvici" (vojna knjižica) pisalo da znam "srpskohrvatski" i da sam završio osnovnu školu, iako sam tada bio na drugom semestru teološkog studija... Tko bi nabrojio s kakvim smo sve u "lijepim socijalističkim metodama imali smo sreću živjeti u najplemenitijem društvu". Kako to zvuči gorko!
Dok ovo pišem, mogu pojmiti kako se osjećaju sestre i braća u zemljama gdje je izrugivanje, omalovažavanje, podcjenjivanje i šikaniranje (kakva lijepa riječ!) na dnevnom redu svaki dan i uz svaki blagdan, a osobito uz najveće naše kršćanske blagdane. Kako li je to kada uz Božić ne smiješ zapjevati dragu božićnu pjesmu, kako li je kad o Uskrsu ne možeš radosno zapjevati: "Kraljice neba, raduj se!". I radovati se ne smiješ, niti pokazati da znaš kakvi se veličajni događaji slave u zemljama gdje sloboda slobodno hoda ulicama gradova i sela. Ostati jak kao čelik, ostati uzvišeno ponosan dok srce i duša plače, jauče, muči se, prisilno ostaje bez riječi, a ljudske utjehe ni otkud, gdje tek ostaje uz vjeru i ljubav ono sitno zrno nade da će jednoga dana biti bolje! Biti jak i vjeran evanđelju (veseloj vijesti) i biti tih i neprimjetan svjedok vjerodostojnosti evanđelja. Kao ono nekoć u rimskim arenama, ruskom gulagu, na našem Golom otoku...
Događaju se brojni zločini nad kršćanima na Bliskom istoku i u više afričkih država. Kršćanski vladari (ako ih ima?!) gotovo ništa ne poduzimaju da spriječe to veliko zlo. Dašak dobroga vjetra "zapuhao je" susretom pape Franje i ruskog patrijarha Kirila na Kubi, jer su se zajedno zauzeli za obranu vjerničkog dostojanstva i poštivanja života katoličkoga svijeta. Što je nama činiti? Ako bi se ukazala mogućnost materijalnoga pomaganja braće koja su u nevolji, trebamo biti spremni. U ovom času povijesti preostaje nam molitvena akcija, molitva kao naša za sada jedina mogućnost, ali svakako poželjna, potrebna i provediva mogućnost. Budimo sudionici obrane vjerničkoga kršćanskog puka, poduzmimo suradnički molitveni "napad"!
 


Povratak