vatikan.va hbk.hr PMD

Srpanj/kolovoz 2018.-piše vlč. Ivan Faletar  

Objavljeno | 1.8.2018.

Da svećenici koji doživljavaju umor i osamljenost u svojem pastoralnom djelovanju nađu pomoć i utjehu u svojoj prisutnosti s Gospodinom i u prijateljstvu svoje braće svećenika.

 

Nedavno me jedan prijatelj svećenik, koji je tek postao župnik, pitao: ''Jesi li se ikada osjetio usamljenim? Kako se nosiš s time?'' Rekoh mu: ''O da, jesam. Bilo je gadno, ali prošlo je.'' Mislim da većina svećenika to prođe u nekom trenutku života. Živiš i odrasteš među članovima svoje obitelji, upoznaš prijetelje i ljude u školi, zatim na fakultetu, pa kao svećenik. Cijeli si život okružen ljudima. No onda dođe vrijeme kada treba samostalno voditi župu i započne samostalan život. Kada prođe prvotno oduševljenje i ono splasne, tada čovjek ima vremena razmišljati o svojem pozivu, životu, Bogu... Imaš i dalje obitelj, prijatelje i župljane koji mole za tebe, ali nisu više s tobom svakog trena i dana. Tad se počinje osjećati ta usamljenost. Čak i svakodnevne pastoralne obveze i molitva više ne ispunjavaju dušu kao što je to bilo prije.
Naš Gospodin Isus je pošao u pustinju na 40 dana. Danas čovjek, pa i svećenik, kao da to želi izbjeći u svojem životu, pa nas možda zato Bog sam šalje u tu jednu pustinju, tj. osamljenost. Ne mislim da je to nešto loše za svećenika, mada zna biti bolno. Mogli bismo se sjetiti riječi iz Psalma 37: ''Prepusti Gospodinu putove svoje u njega se uzdaj i on će sve voditi.''
Dakle osamljenost, udaljenost od ljudi i svijeta, može nas potaknuti da se više posvetimo Bogu i njemu predamo sebe. Dobri Bog kao da nas želi provesti kroz čistilište već ovdje na zemlji da bi nas oslobodio od prolaznoga i privezao za neprolazno, za Vječno i za sebe. Osamljenost upravo tada postaje dobra prigoda da se to vrijeme posveti motrenju Boga. Ono tako može postati jedna velika snaga koja nas gura da još više tražimo Boga, jer duša za njim vapi. Vapi da ne bude usamljena. Tada kolege svećenici koji su to prošli mogu biti od velike pomoći i na korist osamljenoj duši, jer ju znaju duhovno voditi, tješiti i objasniti koje milosti Bog daje u tim trenutcima. O tom su prekrasno govorili i pisali svetci, kao npr. sv. Ivan od Križa, sv. Terezija Avilska i mnogi drugi.
Čini se da oni koji se uistinu žele dati svetomu služenju Bogu i Crkvi, budu vođeni ''čudnim putevima Božjim'', koji su nam ponekada neshvatljivi, ali su pravedni i dobri putevi. To će itekako nadalje biti od koristi da svećenik u evangelizaciji zna razumjeti one koji traže pomoć. Vidimo često ljude oko sebe koji su tužni, osamljeni, izgubljeni te svećeniku upravo vlastito iskustvo pomaže da drugima bude utjeha i da ih vode u nebo. Osamljenost je jedan od križeva, a križ ne smijemo odbacivati, nego ga, kako nas uči Gospodin, svakodnevno prihvaćati, nositi i u njemu pronaći savršenu ljubav Kristovu.
 
Molitva Gospi za svećenike
 
Moli za svećenike, tvoje osobite sinove.
Ojačaj im vjeru i ljubav prema Isusu
u Presvetom Oltarskom Sakramentu,
da mu se mogu obratiti
za milost koju potrebuju
da vjerno žive svoj poziv.
Donesi olakšanje, utjehu i hrabrost
onima koji trpe pod težinom križa.
Podaj im ljubav svojeg Sina
i gorljivost za čast i slavu Božju
te za spasenje duša. Amen.

 


Povratak