Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

From the lives of our missionaries  

Haiti - Nova misijska postaja pod okriljem Svete obitelji

Piše s. Mirjam Filipović

Osjećamo se sigurno pod nebeskim okriljem Isusa, Marije i Josipa. Kad nam se nebo približi i ohrabri nas, ljubav postaje jača i daje snagu učiniti korak naprijed. Prići i pružiti ruku najpotrebitijima, onima koji se nalaze na rubu ljudske egzistencije. Koračati zajedno s njima, nadati se i moliti. Pričati o neizmjernoj i veličanstvenoj ljubavi Božjoj živeći radosnu vijest evanđelja s onima koji ga još nisu upoznali, a koji ga svim srcem traže. Ohrabriti i podržati sestre i braću u vjeri poslanje je na koje svakodnevno trebamo odgovoriti svojim životom. Izazov je svima nama da ne okrećemo glavu da ne bismo gledali svu tegobu i bijedu u kojoj se nalaze ljudi oko nas. Zahvalni smo Gospodinu na divnim djelima koja nam čini. Dragi prijatelji misija, svima vama želim reći od srca hvala. Vi ste ti koji činite prvi korak i pružate svoju ruku da biste podržali sve nas misionare koji djelujemo u raznim misijskim zemljama.
 

Published | 1/1/2019

Read more


Uganda - Poslani u svijet nositi radosnu vijest

Piše s. Ivka Lučić

Isus kaže svojim učenicima: „Pođite po svem svijetu…“ i:  „Ja vas evo šaljem...“
Vjerujem da ni prvi učenici nisu u potpunosti bili svjesni što to Isus točno misli. Pa ni kad su započeli sa svojom misijom – misijom poslanja. Tako se nekako i ja osjećam na početku svojega misijskog djelovanja. Ono što mi se čini važnim jest da sam učinila taj iskorak, da sam se otisnula u taj daleki svijet. Jer biti poslan u misije u Afriku meni znači biti poslan u sasvim drugačiji svijet, u nešto sasvim nepoznato. Sjećam se slijetanja u zračnu luku u Kampalu, u glavni grad Ugande. Činilo mi se sasvim obično, sve kao i u drugim zračnim lukama. Vožnja do našeg odredišta, kroz lijep krajolik zelenilom okićenih brježuljaka Ugande, trajala je otprilike šest sati. Afrika nije izgledala kakvu sam je zamišljala. Bar ne prvih dana. Ali i takva bila mi je nepoznata. Župnoj zajednici u Rushoki predstavile smo se 28. listopada ove godine na jutarnjoj nedjeljnoj misi, na kojoj se, kao i obično, okupio velik broj vjernika. Iznenađene smo bile koliko je vjernika bilo u crkvi. Vjernici su nas srdačno pozdravili velikim i gromkim pljeskom, kao da nas već dugo poznaju, i jedva su čekali da dođemo. Jutarnja sv. misa služena je na engleskom jeziku za mlade, a misa u 10,30 sati obično bude služena na njihovu domaćem jeziku Runyankole, jer mnogi, posebno stariji, ne znaju engleski jezik.
I mi se trudimo na početku naučiti bar koju riječ, jer su veoma sretni ako ih pozdravimo: „Oraire ota!  Agandi?“ („Dobro jutro! Kako si?“), na što radosno i punog srca odgovaraju: „Ndyire gye-ndyaho!“ („Dobro sam!“) Ovdje su ljudi veoma uljudni i susretljivi. Doživljavam ih kao prave siromahe duhom o kojima Isus govori u evanđelju. Sela i župe pune su mladih i djece. Cijeli dan možete čuti dječju radost, smijeh, viku i pokoji plač. Materijalno nemaju puno, a neki nemaju ništa, ali unatoč tomu imaju nešto na čemu im možemo biti veoma zavidni, a to je njihova radost.
 

Published | 1/1/2019

Read more


Rusija - Nova kapela za nova pokoljenja!

Piše s. Augustina Mesarić

Bilo je to davnih 80-ih godina kad sam čula i zauvijek zapamtila riječi o. Celestina Tomića: „Bog uslišava sve naše molitve.“  Tada baš i nisam u to bila uvjerena, ali danas jesam.
Dragi čitatelji Radosne vijesti, želim s vama podijeliti još jedno iskustvo upravo te istine: „Bog uslišava sve naše molitve.“
Bilo je to 2012. godine u našoj misiji u Rusiji, u Taganrogu. Željele smo u naš rad s djecom unijeti više radosti i igre. Ali gdje? Nemamo kapele, nemamo dvorišta, nemamo dvorane... Možemo se igrati u maloj sobi, koja je i ured i soba za vjeronauk, ili u uskom dvorištu, ili na ulici. Zato smo s djecom organizirale odlazak u prirodu, u stepu. Vozeći se autom po stepskoj kaldrmi, naišle smo na zabačeno selo usred polja i uz jezero – ribnjak. Krajolik nam se toliko svidio da smo mi sestre, kao i župnik o. Raul, poželjele ondje imati kuću i veliko dvorište. Bila je to samo mašta, slična djetinjoj mašti. Nismo imali ni novca, niti donatora, a u župi je bilo mnogo hitnijih potreba. Župnik nas je tada tješio ovim riječima: „Željeti tako nešto nije grijeh, a moliti se možemo, pa to znači da smo nešto već i učinili.“

Published | 1/1/2019

Read more


Back