Piše don Danko Litrić

Možda vam to čudno zvuči, ali to je istina. To vam piše jedan misionar iz svojega dugogodišnjeg iskustva. Da, čudno to zvuči, posebno kad se zna da je svake godine ubijeno mnogo misionara. Osim toga toliki umiru od tropskih bolesti još u ranoj dobi. U mojoj Ruandi 1998. ubili su fra Vjeku Čurića. U susjednoj zemlji Burundiju ubijena je naša misionarka sestra Lukrecija Mamić. I sâm sam više puta gledao smrti u oči. Ali usprkos tim činjenicama ja ponavljam da misionari ne umiru!
 

Piše s. Fides Babić

Dragi čitatelji Radosne vijesti i dragi prijatelji misija!
Najsrdačnije vas pozdravljam u ovome Marijinu mjesecu, posvećenom misijama i nama misonarima. U našem glasilu podijelit ću s vama nekoliko novih iskustava iz svoje misije u Castru.  
Najprije želim iskazati zahvalnost na ovogodišnjem jubilarnom, 30. susretu misionara i misionarki, koji je održan u Novigradu na Dobri. Bilo je to moje prvo sudjelovanje na susretu s našim brojnim misionarima te prigoda za bolje upoznavanje, povezivanje, obogaćenje i ohrabrenje u našem svakidašnjem služenju bratu čovjeku. Pohvaljujem organizatore susreta, župnike i župe, koji su nas lijepo ugostili, pružili materijalnu pomoć i obećali sjećanje u molitvi.
Lijepo je bilo uživati u blagodatima ljeta u dragoj domovini s obitelji, rodbinom, sestrama, prijateljima, dobročiniteljima i s donedavnim kolegama iz škole. Bila mi je radost nazočiti proslavi 25. obljetnice svećeničkog ređenja svojih kolega s fakulteta i susresti se s njima, kao i na redovničkim svečanostima u kući matici u Blatu. Neizmjerno sam zahvalna dobromu Bogu za tu milost. Zahvaljujem svima za svaki oblik pažnje i ljubavi. Osnažena Božjom i vašom ljubavlju radosno sam se vratila u svoju misiju i s još većim zanosom započela svoje služenje potrebitima.
 

Piše vlč. Karlo Prpić

„Adamova zemlja“ je ogromna visoravan u srcu srednjoafričke države Kameruna,  koja se prostire na više od 60 000 m², u nedogled savane, ali i gusta "zimzelena" raslinja i kvalitetna tropskog drveća, posebno eukaliptusa i crnog mahagonija. To je jedna od siromašnijih domaćih pokrajina, prosijana zasada ugašenim vulkanima i poznata po svojim neiscrpivim i još uvijek neiskorištenim nalazištima ruda i minerala. Prvi put se spominje u povijesnim zapisima negdje u 18. stoljeću prigodom osvajačkih pohoda naoružanih sudanskih plemena, koja ujedno provode nasilnu islamizaciju domaćih etničkih skupina: Tikar, Baya, Dii, Bamun. Prvi pokušaji katoličkih misionara na tim prostorima zabilježeni su tek početkom prošloga, 20. stoljeća. Sustavnija evangelizacija pripada mahom novijim misionarskim kongregacijama, francuskim oblatima Bezgrješne i engleskim Mill Hill svećenicima i redovničkoj braći tek po Drugome svjetskom ratu. Današnja Biskupija Ngaoundere još je uvijek prva misionarska crta sa svojih skromnih 25 župnih postaja i otprilike 50 000 katoličkih vjernika. Posljednji popis stanovnika bilježi u toj državnoj regiji nekih 70 000 stanovnika. Glavno obilježje tih prostora jest raznolikost etničkih skupina koje pripadaju Katoličkoj crkvi. Teritorijalno i društveno gledano, najbrojnija je islamska zajednica. Razložna politika sadašnje vlade, ujedinjujući prekobrojne plemenske pripadnosti i više vjerskih opredjeljenja u izgrađivanju mlade kamerunske nacije, još uvijek se pokazuje uspješnom sve do naših dana, čuvajući mir i međusobnu toleranciju. Iako od davnine upravo to područje s Kongom, Čadom i Nigerijom u okruženju popularno zovu „okidačem“ Afrike.