Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Albanija–Pohod sv. oca Franje Albaniji  

Objavljeno | 5.1.2015.

Iako je prošlo gotovo već četiri mjeseca od posjeta Sv. Oca Albaniji, plodovi njegova pastirskoga pohoda još su uvijek vidljivi, ili bolje rečeno, tek se sada, kad je splasnulo opće oduševljenje, bolje očituju.

Zajedništvo i dijalog ljudi različitih vjeroispovijesti
Od tog 21. rujna sve je nekako drugačije, smirenije, svjetlije. Sveti Otac je donio radosnu vijest nade i tako ostavio iza sebe sjajnu zraku svjetla koje dolazi odozgo. Ljudi svih vjeroispovijesti puno su otvoreniji za dijalog. Ima i puno simpatičnih zgoda iz svakodnevnoga života. Pričale su nam redovnice različitih družbi da im se često dogodi kad idu u trgovinu da ih prodavači muslimani pozdravljaju i govore: „Bilo je lijepo u Tirani s Papom. Bog ga poživio! Neka nam dođe opet.“ A također i k nama klauzurnim redovnicama nakon Pape dolazi više muslimana nego prije preporučiti se u molitve. To je jako dobro, jer oni doživljavaju da ih ne odbacujemo i ne odjeljujemo u svojim molitvama te im možemo navijestiti ono što mi znamo – da je Isus umro za sve ljude i da je njegova želja da se svi spase.
Kad nam je 14. lipnja došla obavijest da pratimo sutrašnji Papin Angelus, jer će Sv. Otac reći jednu vijest koja će obradovati Crkvu u Albaniji, nismo se gotovo ni usudile misliti da je ta vijest posjet Sv. Oca Albaniji. Tako nam se činilo nevjerojatno. Mislile smo da će, najvjerojatnije, „preskočiti“ uobičajeni proces proglašenja blaženima albanskih mučenika, pa da ćemo ih uskoro moći slaviti i zazivati kao blaženike. No kada smo saznale o čemu se radi, dogodila se prava eksplozija radosti. I općenito, u cijeloj Albaniji, ta je vijest primljena s radošću i ponosom, ne samo od katolika, nego od svih.
 
Obiteljsko ozračje susreta
Albanija-Pohod-Svetog-Oca-07.jpgBiskupi su pozvali sve vjernike na molitvu i duhovnu pripravu. Naravno da smo svim marom prionule „uz posao“, budući da je naša karizma pratiti molitvom cijelu Crkvu i njezine pastire, a osobito biti uvijek uz Svetog Oca i njegove nakane.
Papin posjet Albaniji bio je glavna tema svih razgovora i susreta. Čak su nas neki posjetitelji, u svoj naivnosti, pitali hoće li Sv. Otac doći u naš samostan. Kad smo im objasnile da ćemo i mi ići na susret u Tiranu, onda radosti nije bilo kraja.
Čak je ekipa najgledanije albanske televizije došla uzeti intervju sa „zatvorenim sestrama koje će izaći susresti Papu“. Na pitanje zašto, odgovorile smo: „Idemo susresti našeg oca koji nas dolazi učvrstiti u vjeri. Crkva je jedna velika obitelj, i taj dan bit ćemo svi okupljeni kao što se djeca okupe oko oca“ – bio je jedan od odgovora.
Na blagdan sv. Mateja apostola, 21. rujna, mi sestre smo se zajedno s našom braćom karmelićanima u ranim jutarnjim satima uputile prema Tirani u radosnu molitvenom raspoloženju. Došavši u Tiranu, bile smo iznenađene izvrsnom organizacijom, a iznad svega se osjetilo obiteljsko ozračje. Velika avenija Dëshmorët e kombit, koja vodi na trg Nënë Tereza, koji je bio pripremljen za svetu misu s Papom, bio je okićen velikim slikama albanskih mučenika. Ispod svake slike bio je napisan razlog i način mučeničke smrti. Tako smo mi koračali kao zagrljeni blagoslovom i zaštitom onih u kojima je ljubav prema Kristu Kralju i ljubav prema bližnjemu bila jača od ljubavi prema ovozemaljskom životu. Praćeni njihovim blagoslovom i molitvama, približavajući se Trgu Majke Terezije sve smo više ulazili u mir koji se s neba razlijevao na nas.
I obilni pljusak koji se spustio na nas tijekom svete mise nije nas omeo, nego nas je još više utvrdio u tom uvjerenju.
 
Svjedočenja o vjernosti i patnjama
Albanija-Pohod-Svetog-Oca-04.JPGOno što je za nas redovnike i redovnice bilo posebno, bila je molitva večernje i susret sa Svetim Ocem u katedrali. Bilo je posebno obiteljsko ozračje. Sveti Otac je svojom jednostavnošću i mirom pridonio da smo se svi zaista osjećali kao braća i sestre okupljeni oko oca. Bili smo kod kuće. Svećenik Ernest Troshani i s. Marija Koleta iznijeli su, pred Papom i svima nama, svoje svjedočanstvo o pretrpljenim patnjama i vjernosti za vrijeme komunističkog progona. Oni su izrekli vrlo malo od svega što su proživjeli, ali je to bilo dosta da smo svi, a i Sveti Otac, plakali od ganuća. Ernest je bio osuđen na smrt bez suđenja, ali su mu tu kaznu promijenili u 18 godina zatvora u rudniku. On je to ovako opisao: „Nakon polnoćke dočekalo me je nekoliko policajaca koji su me vezali i uz batine ugurali u auto. Tako su me odveli istražnomu sudcu, koji mi je odmah rekao: 'Tebe ćemo objesiti kao neprijatelja jer si rekao narodu da ćemo, ako zatreba, svi umrijeti za Krista.' Tako su mi stegnuli okove da mi je prestala sva cirkulacija i umalo sam umro. Htjeli su da govorim protiv vjere i protiv crkvene hijerarhije. Nisam ništa prihvatio. Od tortura pao sam gotovo mrtav. Strpali su me u samicu i sa mnom su zatvorili mojega najboljeg prijatelja, ali koji je sad bio njihov špijun. On je počeo govoriti protiv stranke koja je na vlasti, a ja sam mu uvijek odgovarao da nas je Isus učio da ljubimo svoje neprijatelje i da im opraštamo i da radimo uvijek za dobro naroda. Te riječi su došle do diktatora, koji je promijenio smrtnu presudu u 18 godina zatvora u zloglasnom zatvoru u Spaću. U neljudskim uvjetima zatvora pod zemljom imao sam svetu misu kad god sam mogao na latinskom jeziku. Stražari su mislili da sam poludio čuvši me da govorim latinski. To me je očuvalo. A često puta su me branili supatnici muslimani da sam mogao imati svetu misu.“
S. Marija Koleta nije bila u zatvoru, ali je bila pod stalnom prismotrom. Ipak je uspjela krstiti svako novorođeno dijete. Svi su je u selu zvali hala (teta) Marija. Jednom dok je radila u polju, došla je supruga predsjednika sela da joj krsti dijete. S. Marija je mislila da je to najvjerojatnije zamka, pa nije htjela. Nakon ženina navaljivanja, rekla je da nema ni vode. No žena je bila uporna. Našle su malo vode u obližnjem kanalu i tako je kršten sin glavnog komunista u selu.
Nakon njihova svjedočanstva Sveti Otac ih je zagrlio. To je bio zagrljaj ne samo njima osobno nego svim mučenicima albanskog naroda. To je bio zagrljaj Petra Crkvi u Albaniji. Onoj koja mu je ostala vjerna unatoč nebrojenim mukama i pritiscima. Rimski biskup je tom gestom potvrdio jedinstvo i uzajamnu vjernost. Kao da je ponovio Isusove riječi: „... ni vrata paklena ne će je nadvladati!“
 
S. Mirjam Glavina
 


Povratak