vatikan.va hbk.hr PMD

Argentina–„Budite uz moj narod“  

Objavljeno | 7.9.2017.

Piše s. Belen Mikulić
 
Naš dan započinje u pet sati i trideset minuta. Ubrzo nakon toga nalazimo se u samostanskoj kapeli na molitvi. Svaki dan u molitvu predajemo Bogu one koji će nam taj dan poslati Božja providnost, jer mi smo njezini „zaposlenici“ i „dragovoljci“.
Trebamo uvijek tražiti sliku Božju u sebi i u drugima, tako spoznajemo da smo svi braća i sestre u Gospodinu. Sve nas to mijenja i izgrađuje na bolje.

Meni se često čini kao da smo na straži, da smo hitna služba ili da smo na ratištu gdje nema vidljiva ubojitog oružja, ali na prag nam dnevno stiže jad, tuga i bijeda svake vrste što pritišće Božji narod. Ima i radosti, jer to je sve život, o tom ću drugom zgodom. Nije uvijek lako slušati, tješiti i hrabriti druge. Nije lako pomagati materijalno kada i sami živimo od Božje providnosti, koju nam Bog dariva po dobrim ljudima, ali može se. Dijelimo duhovno i materijalno ono što imamo. Božja providnost se brine da ne dangubimo i da nam ne fali ono najpotrebnije. „Budite uz moj narod!“, to je nadahnuće primljeno u tišini duše za našu Zajednicu „Djelo“, kao vapaj i povjerenje, kao svjedočenje ljubavi Bogu. Kako kaže Sveto pismo: Dosta je svakom danu zla njegova.“ (Mt 6, 34) Mi uvijek računamo da je Gospodin s nama. Mi smo samo oruđe u njegovim rukama. Naš dan započinje i završava molitvom i predanjem, jer u Bogu je sva naša snaga, pouzdanje i providnost. Da bismo nosili Gospodina drugima, trebamo ga najprije imati u sebi. Navečer smo na sv. misi, kada nas Gospodin nahrani sobom. Slijedi zahvala što je dan proveo s nama. Naš dan završava kasno u noći, često poslije pola noći, ali i tada u kapeli, u molitvi i zahvali prije sna.

Argentina-Budite-uz-moj-narod-03.JPG
 
Starost je teži dio života
Naša draga Norma, starica od osamdeset dvije godine, sada živi nedaleko od samostana, u jednom domu za starije osobe, da bi bila u društvu svojih vršnjaka. Razlog tomu je što je starica Regina i njezina prijateljica, koja je godinama živjela s nama, preminula. Tako sam s Normom u sobi u domu spavala nekoliko noći na madracu na podu, dok se nije privikla na novu sredinu. Uredili smo joj sobu, kupili sve potrebno, jer dom je vrlo skromno namješten. Nas sestre Norma je predstavila kao svoju obitelj, kod kojih će provoditi vikende i blagdane. Mnogi su u domu godinama neposjećeni i zaboravljeni, a neki nemaju nikoga svoga. Zato mi svakog petka idemo po Normu, čemu se ona raduje, jer ju mi zaista volimo. U samostanu ju čeka njezina soba, mjesto za stolom i u kapeli, a kada ugleda i hrani naša dva psa, to joj je veliko veselje. Nedjeljom navečer otpratimo Normu u dom i ponesemo sve što joj treba do petka. „Moja je starost lijepa, Bogu hvala“, kaže Norma. Rekla mi je da dođem k njoj na odmor, što možda i nije loša ideja.
Već dugo svake nedjelje nosim sv. pričest u taj dom i lijep broj se osoba pričešćuje. Norma je sakristanka u domskoj kapeli, a povremeno dolazi svećenik i slavi sv. misu i dijeli im sakrament pomirenja te je njihov duhovnik.
Jednu subotu kod nas, u noći, Normi je pozlilo. Bila je veoma loše i hitna služba ju je odvezla u bolnicu. Pregledali su ju i dali joj infuziju s vitaminima, a do jutra smo sestra Andreja i ja ostale uz nju. Ovdje je to dobro što možeš biti uza svoje najdraže.
Ujutro smo se zajedno vratile u samostan, a Norma je ostala kod nas deset dana te se dobro oporavila.
U mnogim obiteljima starije su osobe često zanemarene. Mnogo je razloga za to. Neki put je razlog sukob generacija, a nekada skučeni stambeni prostor, siromaštvo, kućni odgoj, ponašanje koje su djeca poprimila od svojih roditelja prema starijim ukućanima. Roditelji su uvijek prvi primjer, dobar ili loš. Tu je i površnost današnjeg društva, u kojem mladi žive, i loše vrjednovanje obitelji. Mi posebno njegujemo apostolat ljubavi prema starima i bolesnima. Posjećujemo one koji žive sami i one koji su u obiteljima, nosimo im sv. pričest kada god žele i potičemo ih na sakramentalni život, rado posjećujemo bolesne u bolnicama na zamolbu obitelji i kada znademo da je tko od poznatih tamo. Na to potičemo mlade, kao i naše laike, članove Zajednice „Djelo“. Pripremao ih na sakrament bolesničkog pomazanja i pozovemo svećenika da im ga udijeli. Budući da imamo tjedno jednosatnu emisiju na lokalnom radiju, obrađivali smo i tu temu, povezano s četvrtom Božjom zapovijedi.
 
Kad nam ponestane snage
Čudesan je Bog u svojoj providnosti! Kad nam ponestane snage, Bog se uvijek pobrine da nam netko pomogne – naši članovi zajednice, laici. Nedavno smo primili jednu ženu da se nekoliko dana odmori kod nas od svojeg supruga, koji je alkoholičar. Bili su zajedno u prihvatilištu za beskućnike. Lucia, Francescova supruga, bila je iscrpljena od suprugova zlostavljanja i alkoholizma. Naša sestra Maria Laura, koja volontira u toj kući, dovela je Luciju k nama. Bila je sretna i zahvalna. Plakale smo skupa slušajući njezinu životnu priču, ali smo unosile i radost u te dane dok je bila kod nas. Sada znade da ima kod nas mjesta kad se opet umori. Mužu se pruža i liječnička pomoć kao ovisniku.
Jedan dan, dok smo mi sestre bile na svojim dužnostima, Lucia se snašla u samostanu, obrisala podove, otvarala vrata kad bi nas tko tražio, a i iz kuhinje je mirisao ručak, jednostavan i ukusan. Svi smo bili radosni, jer i nama je taj dan ponestajalo snage. Lucia je blistala od sreće što nam je nešto mogla uzvratiti, iako to nismo tražili. Takva je Lucia, borbena, vrijedna i ne ostavlja svojeg muža, samo se malo odmara, da može nastaviti svoje poslanje u vjernosti i podnošljivosti do kraja. Ovisnost je ozbiljna bolest.
 
Vjeru prenose starije osobe u svojim obiteljima
Kad je naša dobra Ana Maria očekivala unuče, već je imala šezdeset godina. Njezin sin i snaha bili su mladi, lijepi i zaljubljeni. Vjera im nije značila gotovo ništa. Ana Maria je plakala i nije razumjela što se to dogodilo s njezinim sinom. Crkveno vjenčanje sin je prihvatio, radi majke, a snaha jedva. Sve je i dalje bilo isto. Imali su dobar posao, unajmili stan i sve je izgledalo savršeno.
Snahina se trudnoća zakomplicirala, djevojčica je rođena s osam mjeseci, kao nedonošče. Bila je u inkubatoru i ništa nije govorilo da će preživjeti. Sve je neizvjesno, rekao je pedijatar. Baka se opet uplela u njihovu tugu i brigu. „Molite Gospodina i Blaženu Djevicu Mariju od Čuda neka se proslavi nad vašim djetetom. Svi ćemo moliti i moje časne sestre. Bit će dobro ako se vratite Bogu, to vas on doziva, a vi ste gluhi, pa vas je morao na taj način probuditi.“ Svi smo molili. Ana Maria i sin svaku večer su dolazili na sv. misu, a majka je bila u bolnici, oporavljala se i bila blizu djetetu. Posjetili smo ju jednu večer s bakom i suprugom. Bila je mirna, puna nade i vjere. I mi smo svoju vjeru, nadu i pouzdanje darovali Gospodinu i Djevici od Čuda, kao i malenu djevojčicu. Bogu hvala, sve je dobro prošlo, ne tako brzo, ali prošlo je.
Malena Bernadeta bakina je ljubimica, prohodala je, veselo dijete, a baka je sretna što se Bog proslavio nad njezinom unukom i vratio njezina sina i snahu k sebi. „Kad umrem, pričajte svojemu djetetu kako vas je Bog po njoj obratio“, često im kaže baka Ana Maria.
 
Sestra Belen Mikulić, misionarka u Argentini


Povratak