vatikan.va hbk.hr PMD

Argentina–Žar i ljubav milosrdničkog poslanja  

Objavljeno | 7.6.2017.

Piše s. M. Edita Lukić
 
Dragi čitatelji Radosne vijesti!
Na zamolbu nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela u R. Hrvatskoj želim vam u ime sestara milosrdnica u Južnoj Americi iznijeti ovdje kratki povijesni prikaz našeg djelovanja na tom kontinentu.
 

Dolazak u Argentinu na poziv hrvatskih franjevaca
Bog je u svojoj očinskoj providnosti pripremao za sestre milosrdnice mjesto u Argentini zasigurno puno prije nego se to ostvarilo 30. srpnja 1934. godine, kada je pet zagrebačkih milosrdnica uplovilo u luku Buenos Airesa. Dođoše ovamo na poziv hrvatskih franjevaca, male braće, Provincije sv. Jeronima u Zadru, koji su svoje djelovanje u Argentini bili započeli prije nekoliko godina. I kad stigoše, gledaju na sve strane, pitaju se kuda i kamo krenuti, a franjevca koji je sve dogovarao niotkud. Trenutci neizvjesnosti potrajaše dok im ne priđe jedna osoba koju je franjevac poslao pred njih. Na žalost, morale su se same brinuti o svom smještaju. Kratko vrijeme provedoše u penzionatu sestara franjevki u Buenos Airesu, a onda se smjestiše u iznajmljenoj kućici u radničkoj četvrti Dock Sud, u lučkom dijelu Buenos Airesa, u blizini župne crkve Srca Isusova koju su vodili njemački redovnici.
 
Argentina-Zar-i-ljubav-milosrdnickog-poslanja-05.JPGRad u školama, bolnicama i staračkim domovima
Zasukaše odmah rukave, otvoriše svoja srca i započeše ondje raditi za Boga i duše. Bile su to skromne i jednostavne redovnice, čvrste vjere, predvođene hrabrom sestrom Teklom Delač, njihovom prvom predstojnicom i kasnije vrhovnom glavaricom Družbe. Zaoraše sestre na njivi Gospodnjoj imajući u vidu dobrobit i spas svih onih koje će Bog staviti na njihov put. Započeše s podučavanjem djece emigranata, kojih je tu bilo iz raznih zemalja, a ponajviše iz Hrvatske – većinom iz Dalmacije. Svi su oni teškom mukom zarađivali kruh svagdanji i uvelike su se razveselili kad se proširila vijest da će "naše sestrice", kako su ih od milja zvali, otvoriti u tom predjelu svoju školu. Kako, s čime? Jednostavno – pouzdajući se svesrdno u Božju providnost. Kupiše tako jednu parcelu i dadoše blagosloviti kamen temeljac budućeg školskog zavoda u mjesecu prosincu 1935. godine. Posvetiše ga Kristu Kralju, pod čijom zastavom i započeše svoju plemenitu avanturu, sigurne da će to djelo u dogledno vrijeme biti stvarnost. I tako bî.
Već u ožujku 1936. započe nastava u nekoliko učionica u prizemlju malog zdanja, koje će iz godine u godinu rasti. Mala grupa djece, nekoliko učiteljica, puno nade da će se broj učenika svakim danom povećavati. Nisu se prevarile. Potrebe su bile sve veće i tako godine 1947. uz osnovnu školu imaju već i srednju školu trgovačkog smjera, kojoj je bila svrha osposobiti učenice za posao, da bi tako mogle pomagati svojim obiteljima. Bio je to uistinu veliki podvig sestara koje su imale viziju. Danas taj prvi školski zavod sestara milosrdnica u Argentini ima nešto više od tisuću učenika. Bog neka je blagoslovljen!
Imajmo u vidu da su u međuvremenu stizale iz Hrvatske nove grupe sestara misionarki kako bi se moglo što bolje odgovoriti na tolike potrebe.
Sestra Tekla, duša i animatorica prve ekspedicije sestara, izabrana je godine 1939. za vrhovnu glavaricu Družbe i iste je godine na ovom kontinentu otvorila Argentinsku odnosno Južnoameričku provinciju odredivši da i ona bude posvećena Kristu Kralju.
Glas o djelovanju sestara milosrdnica se širio, stizale su molbe za rad u bolnicama, staračkim domovima. Tako sestre preuzeše rad u nekoliko bolnica diljem Argentine.
Vidjevši požrtvovan rad sestara, počeše se sestrama pridruživati domaće kćeri. Sestre zato otvaraju novicijat, gdje se formiraju u duhu svetog Vinka one koje će nastaviti njihovo milosrdničko djelo. Uvijek je to bio mali broj mladih, ali nikad sestre nisu izgubile nadu. Trenutno se dvije mlade Argentinke pripremaju kako bi se nakon polaganja redovničkih zavjeta uključile u apostolat zajednice.
 
Djelovanje u Paragvaju i Urugvaju
U vihoru Drugoga svjetskog rata, 1942. godine, sestre prelaze granice Argentine i otvaraju prvu kuću u Paragvaju. Oci isusovci, koji su ostavili dubok trag u povijesti te zemlje i mjesne Crkve, pozvaše ih u mjesto San Ignacio da tu otvore školu i tako započnu apostolat koji će trajati sve do danas. Sestre su s vremenom otvorile još pet zajednica diljem zemlje i od 1997. godine djeluju kao samostalna Provincija sa sjedištem u Asuncionu, glavnom gradu Paragvaja. Paragvajski narod puno je pretrpio kroz svoju povijest. Prisutnost sestara među tim jednostavnim i skromnim narodom urodila je plodom mnogih zvanja, članica najprije Argentinske a poslije i Paragvajske provincije. Godinama već nema ni jedne sestre Hrvatice u Paragvaju, ali narod ih se još danas sa zahvalnošću sjeća. Poseban trag tu je ostavila sestra Slava Vedrina, koja je provela skoro cijeli svoj vijek u službi najsiromašnijih i koja je umrla na glasu svetosti.
Sestre su proširile svoje djelovanje i u susjedni Urugvaj. Prva redovnička zajednica u toj zemlji osnovana je 1946. godine u Montevideu, u jednom sanatoriju za umobolne. Otvorile su poslije još nekoliko zajednica, iz kojih su se, na žalost, polako povlačile zbog sve manjeg broja sestara. Prije nekoliko mjeseci napustile su zadnje mjesto svog djelovanja u Urugvaju – Migues, gdje su vodile župnu školu. Sjeme vinkovske karizme u toj je zemlji ipak posijano. Vjerujemo da će Gospodin bdjeti nad njegovim rastom i da će ono u svoje vrijeme dati mnogo roda, a mi mu ostajemo zahvalne za sve što smo kao Družba mogle učiniti u toj našoj susjednoj zemlji.
Naše polje rada je danas u Argentini i Paragvaju. U Argentini vodimo pet školskih zavoda u kojima se odgaja više od tri tisuće djece i mladih. Najudaljenija sestarska zajednica nalazi se u Río Turbiju, u Patagoniji, oko tri tisuće kilometara od Buenos Airesa. U tim školskim ustanovama zajedno sa sestrama radi oko 450 laika, što prosvjetnih radnika i vjeroučitelja, što onih koji rade u administraciji i na održavanju zdanja. Sestre rade u dvije državne bolnice, u jednoj misijskoj postaji i u kući odgoja, odnosno kući za naše starije i bolesne sestre.
Prvih pet sestara milosrdnica zaoralo je duboke brazde i dobro pripremilo teren kako bi sjeme Božje riječi i milosrdnih djela koje su nakon njih sijale druge sestre moglo roditi dobrim rodom. Spomenula sam da je Družba u Južnu Ameriku uputila više grupa sestara misionarki – nekoliko desetaka: Hrvatica, Slovenki i Bugarki. Danas je ovdje još samo osam sestara Hrvatica, od koji je pet aktivnih, a tri su starije i bolesne i provode svoje dane u molitvi, predane i zahvalne što su ustrajale u svom milosrdničkom i misionarskom zvanju. Ostale, piše Kronika, istrošivši se radom na njivi Gospodnjoj, počivaju u miru: 65 sestara Hrvatica, 11 Slovenki i 3 Bugarke. Njihov su apostolat nastavile kćeri ovog podneblja istim žarom i istom ljubavlju, a one ih s neba zagovaraju.
Dragi čitatelji Radosne vijesti, sada kada znate nešto više o misionarskom radu sestara milosrdnica u Južnoj Americi, nadam se da ćete gorljivo moliti Gospodara žetve da oduševi srca mladih Amerikanki za ovo djelo kćeri svetoga Vinka.
Ujedinjene s vama u molitvi, srdačno vas pozdravljamo.
 


Povratak