Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Brazil–Pastoral zvanja u Nadbiskupiji Florianopolis  

Published | 2/19/2018

Piše s. Vendelina Kvesić
 
U Južnoj Americi općenito se osjeća velik manjak duhovnih zvanja, kako redovničkih, tako i svećeničkih. Tijekom 500 godina kršćanstva u južnoj Americi misionari iz Europe i Sjeverne Amerike bili su pravi misionari – organizirali su pastoral, budili i podizali nova domaća duhovna zvanja i zaista učinili mnogo na ovom području. Brazil je zemlja Južne Amerike koju također zapljuskuje problem manjka duhovnih zvanja. U razmjeru te površinski velike i napučene zemlje, problemi duhovnih zvanja također su veliki. Ponovno se osjeća potreba za intenzivnim radom na podizanju novih kvalitetnih duhovnih zvanja. Sama biskupska konferencija u Brazilu također se bavi tim pitanjem. No moja je nakana podijeliti s vama, dragi čitatelji Radosne vijesti, jedan za nas "nov" projekt rada za zvanja, koji se primjenjuje ove 2018.  godine u našoj nadbiskupiji u Florianopolisu, gdje sada živim. Njegov moto glasi:  "Svaka crkvena zajednica (također filijala) – jedno novo zvanje", i to je zapravo cilj projekta.
Projekt ima četiri temelja: moliti, govoriti, predstaviti i pozvati.
Prvi temelj je molitva. Papa Franjo nas uči i podsjeća na Isusove riječi: "Isus nam kaže da je prva metoda za postignuće duhovnih zvanja molitva." U tom smislu, sve pastoralne zajednice u župama pozvane su da počnu svoje susrete i svoj rad molitvom desetice Krunice za zvanja, jer je duhovno zvanje Božji odgovor zajednici koja moli.

2018-02-Brazil_Pastoral-zvanja3.jpg

Drugi je temelj projekta govoriti dobro o svećenicima, posvećenim osobama i svima onima koji navještaju kraljevstvo Božje, jer su oni su pozvani i izabrani izričito od Boga: "Ja sam vas izabrao." (Iv 15, 16)
Treći temelj projekta jest predstavljati svjedočanstva osobnoga Božjeg poziva posredstvom javnih sredstava komunikacije, lansirati filmove s tom tematikom, igrokaze, glazbena ostvarenja itd.
Četvrti je temelj bez straha pozvati djecu, adolescente i mlade da predaju svoj život Bogu i postaviti im izravna pitanja: Jesi li već razmišljao o svećeničkom pozivu? Jesi li već razmišljala o redovničkom pozivu? Jesi li već razmišljala o tome da bi mogla postati vjeroučiteljica? Ili posvećeni laik? Potrebno je pozvati ih u samostan, da bi imali konkretno iskustvo što to znači predati se Bogu.
Također je predloženo da se izdaju brošure gdje se tumače ove riječi: moliti, govoriti, predstaviti i pozivati.
Na taj način usmjeravamo svoju pozornost na Isusove riječi: "Žetva je velika a radnika je malo." Ako opipljivo osjećamo potrebu duhovnih zvanja u svetoj Crkvi, u svojoj biskupiji i u župi, počet će nas obavijati mistična klima zvanja i Gospodnjeg poziva. U tom ozračju bolje ćemo zaživjeti svoje vlastito zvanje i svoje predanje Bogu i povjereno nam poslanje. Uvjereni smo da, ukoliko uz pomoć Božje milosti živimo intenzivno i svjesno svoj vlastiti poziv, onda će Gospodar žetve poslati nove radnike u žetvu u svoju svetu Crkvu. 
Preporučujemo ovaj projekt u Vaše molitve.
U Župi Paljoça, gdje se nalazi nas samostan, naše su sestre veoma angažirane u radu za zvanja. U župi se priređuju odvojeni susreti djece i mladih. Zanimljivo je da je na posljednjem susretu, s temom Upoznaj svoje zvanje, sudjelovalo oko 450-ero vjeronaučne djece. Rad s mladima je malo teži i kompliciraniji. Treba puno dinamike, ali sestre ne posustaju. Promatrajući stanje župe u vidu zvanja, imamo velike nade. Gospodin prolazi i zove. Očito je da se Bog ne da nadmašiti u velikodušnosti.

2018-02-Brazil_Pastoral-zvanja7.jpeg
 
Maranhão
Maranhão je brazilska savezna republika u sjeveroistočnom dijelu Brazila. Glavni grad je São Luiz (Sveti Alojzije). Jedanput sam pisala našoj sestri Ancili u Afriku, u Kamerun, da mi opiše kako je u Africi. Ona mi je odgovorila sljedećom rečenicom: „Idite u Maranhão i imat ćete vjernu sliku afričkog stanovništva i života.“ Još od 1993. imale smo poziv da otvorimo samostan u gradiću Lagoaçúu.  Nakon samo 20 godina uspjele smo ostvariti taj Božji poziv.
I tako sam imala sreću upoznati taj kraj i trpeće stanovništvo koje je ondje nastanjeno.  Negdje oko četiri sata vožnje zrakoplovom stigle smo u São Luiz, oko 14 sati. Taksijem smo se prevezle do autobusnog kolodvora i uspjele nabaviti karte za naše putovanje u Bakabal, odakle ćemo drugim autobusom u Lagoaçú.
Autocesta je razmjerno uska u oba smjera i asfaltirana. Svi izlazi s autoceste zemljane su ceste s crvenim blatom. U mjesecu siječnju u Maranhão se računa zimsko doba, ali je temperatura između 36 i 40 Celzijevih stupnjeva. Uz cestu su kućice od slame i blata, okružene visokim palmama. Tu i tamo prolazimo pokraj kojega većeg naselja. Sve je puno polugolih mališana, koji se radosno  igraju oko svojih kuća. Ljudi sjede vani na pragu kuće ili u hladovini ispod stabla mangeire, jer je nemoguće biti u kući zbog vrućine. Tako mi stigosmo oko 21 sat u Lagoaçú.

2018-02-Brazil_Pastoral-zvanja6.jpeg

Na autobusnoj postaji, ako ju tako možemo nazvati, dočekale su nas naše dvije sestre karmelićanke Božanskog Srca Isusova, koje su došle ovamo prije tjedan. Koja je radost vidjeti nekoga svojega u tako dalekom svijetu! Spustile smo se ulicom do naše kućice. Treba gledati kuda se hoda, jer je kanalizacija otvorena i teče niz ulicu. Mnoštvo žaba kreketuša skače ispred nas. Počela je padati i kiša, jer je kišno doba godine, i mi smo stigle na cilja skližući se po blatu. Prebijene od umora, ali radosne. Naše sestre karmelićanke otvaraju novu postaju u tom kraju. To je zaista misijska postaja u svakom pogledu.
Poslije skromne večere i tuširanja s lončićem u ruci, potražile smo kutak za spavanje. Umor je bio tako velik da nas ni komarci nisu mogli probuditi. Ovdje ima izrazito mnogo komaraca. Ima običnih, ali ima i posebnih, koji se zovu borasudos. Kada oni ubodu, pojavljuje se crvenilo i otekline.
Poslije svete mise uputile smo se upoznati ljude, ulice i župnu crkvu. Nakon što smo prošle dio glavne ulice, bile smo iznenađene; ondje se nalaze mnoge crkve različitih sekti i vrlo su lijepo uređene, a župna katolička crkva gotovo je u ruševnom stanju. Istog smo trenutka pomislile i komentirale: "Uistinu, žetva je velika, a radnika je malo". Ovdje treba početi iznova. I naše drage sestre koje su ostale u misiji stvarno su se posvetile ljudima – kako bi to mi rekli po starinskom, "spasenju duša". Organizirale su pastoral, katehezu, formirale nove katehiste, organizirale liturgiju, osnovale zajednice: ministranata, djelitelja svete pričesti, mladih, adolescenata, dječji zbor. Također odlaze u udaljene filijale, a Gospodin vidljivo blagoslivlja njihov rad. Ovdje pučanstvo živi u veliku siromaštvu. Budući da je mjesto Lagoaçú veoma udaljeno od trgovinskih središta, sve je skupo: živežne namirnice i ostalo.
Nekad je ondje bilo puno gubavaca. Danas je bolest suzbijena. Postoji ulica gdje su živjeli gubavci, a u kojoj sada stanuju njihovi potomci. Ljudi i kućice u toj ulici posebno su me se dojmili. Oni izgledaju kao odbačeni. U jednoj od kućica živi jedna gospođa koja je imala gubu. Izgubila je prste i ima ožiljke od bolesti i teško se miče. Ona se je veoma veselila posjetu sestara. Sestre su joj naknadno, uz pomoć dobročinitelja, preuredile sobicu i napravile kupaonicu. Ne zna kako bi zahvalila sestrama. Posvuda ima puno bolesnih i napuštenih, koje sestre posjećuju i brinu o njima.
Eto dragi čitatelji, spomenite se u svojim molitvama svih koji trpe i gladuju zemaljskoga i nebeskog kruha.
Iz Brazila vas pozdravlja
s. M. Vendelina


Back