Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Burundi–Crkva bogata redovničkim družbama  

Published | 5/11/2015

Dragi prijatelji misija i čitatelji Radosne vijesti!
Vrativši se s nacionalnog susreta Bogu posvećenih osoba u Burundiju, koji je održan u dva grada, Bugumburi i Gitegi, javljam vam se s nekoliko crtica iz svojega misionarskog života. Jedni smo sudjelovali u jednom, a drugi u drugom gradu, tako da smo svi imali mogućnost sudjelovanja. Meni je u dio pala Gitega. Uistinu je bilo lijepo biti dionik tako veličanstvena skupa. Susret se održao pod geslom: "Posvećeni život – svjedok evanđelja, proročanstvo radosti koja sije nadu u Burundiju danas".

Sudjelovalo je više od 350 redovnika i redovnica. Sveta misa, predavanje, rad u skupinama, izvještaji i prigoda za pitanja. Sve je to bilo prožeto pjesmom i plesom u malim pauzama. Karakteristika redovništva u Africi je i ples, što je za našu kulturu u Europi nezamislivo. Bilo je vidljivo mnoštvo redovnički družbi u Burundiju, posebno onih koje su rođene ovdje. Iz programa što smo ga dobili za ovaj nacionalni susret saznajem da u Burundiju postoji 81 (a možda i više) redovničkih družbi, uključujući i družbe nas misionara i misionarki. Neke od njih veoma su bogate zvanjima. Nisam upoznata s kriterijima pri odabiru kandidata i kandidatica, jer se čuje da neke družbe primaju sve koji se god jave.
 
Suosjećanje s bolesnicima
Prije samog početka susreta, stigavši u Gitegu, grad rođenja mnogih redovničkih družbi, posjetile smo bolnicu za psihičke bolesnike, koju vode redovnička braća kršćanske ljubavi (ili milosrđa). Naime ondje je na liječenju jedna žena iz Kirembe čije liječenje pomažemo po dobročiniteljima. Njezin muž je uz nju jer u Burundiju svaki bolesnik mora imati svoju osobnu pratnju koja mu pomaže dok je u bolnici. Zove se Serafina i ima četvero djece. Križ te obitelji jako je težak, jer izgleda da je Serafina kroničan bolesnik. Gledajući i druge bolesnike, srce mi se slama, jer je među njima najviše mladih.
 
Zadivljuje hrabrost misionara laika
U sjećanju se želim vratiti unazad gotovo dvije godine, kad sam prvi puta posjetila Kirembu, radi upoznavanja moje buduće misije. Prenoćivši jednu noć u Kirembi zajedno sa svojim susestrama, imala sam prigodu posjetiti jednu neobičnu kuću i u njoj susresti talijanskog laika Luciana Rangonija. On živi u Kirembi već 12 godina. Okružen je mladićima koji su psihički bolesni, a liječi ih najviše radom. Pitala sam se u sebi što taj čovjek radi ovdje sam. Nije niti svećenik, niti redovnik, a nema ovdje niti obitelj. Luciano je došao u Kirembu i ondje se nastanio, s istim motivom kao i mi ostali misionari, da pomogne siromašnima i zapostavljenima u društvu. On ulaže svoju imovinu da pomogne potrebne, a isto tako i mnogi dobročinitelji iz Italije pomažu po njemu. Zadivljuje njegova hrabrost da ostane u Kirembi jedini od Talijana nakon ubojstva naše s. Lukrecije Mamić i talijanskog volontera Francesca. Za vrijeme naše odsutnosti iz Kirembe naša je družba Lucianovim posredstvom nastavila opskrbljivati i dalje bolnicu dnevnim obrocima. Luciano i danas zajedno s dečkima svaki dan peče kruh za bolesnike u bolnici. On je surađivao sa s. Lukrecijom u pomaganju zajednice plemena Batua u Burundiju i nastavlja to i danas. Dječji vrtić o kojem sam već pisala i u kojem naše novakinje poučavaju djecu (sad je na praksi novakinja Antoinette) izgrađen je Lucianovom dobrotom. Upravo priprema školske odore za dječicu, kako on kaže, "sestre Lukrecije". To jest za djecu na odjelu u bolnici gdje je radila s. Lukrecija. Luciano ima i umjetničkog dara, pa je koristeći svoje talente ukrasio i bolnicu, posebno pedijatriju. Eto, dragi čitatelji, taj čovjek je živi primjer da za sve staleže i za sve one koji imaju veliko srce ima mjesta i posla u misijama.
 
Zahvala dobročiniteljima
I ovu prigodu koristim da zahvalim svim našim dragim dobročiniteljima. Da nema vas, mi ne bismo mogli pomagati sve potrebite. Neka Gospodin, kojemu svaki dan upućujem molitve za vas, nagradi sva vaša plemenita nastojanja. Nije dobro nikoga izdvajati, ali ja ovaj put idem mislima na Kvarner, tj. na Lošinj i Susak. Ondje sam se odlučila poći u Burundi. Pa pozdravljam zajednicu Službenica milosrđa u Malom Lošinju, svećenike, kao i mnoge meni znane župljane. Susak je malen otok, ali ima na njemu osoba s velikim srcem za misije, pa pozdravljam vlč. Tomislava Debelića, ravnatelja Papinskih misijskih djela u Krčkoj biskupiji i župnika Suska, kao i svoje susestre na Susku! Još mi preostaje uputiti iskren pozdrav svima, uz obavijest da ćemo se, ako Bog da, uskoro vidjeti kad vas dođem posjetiti na ljeto!
 
Vaša s. Agnezija Janja Bilić, službenica milosrđa iz Burundija
 


Back