Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

DR Kongo–Djeca potrebna slobode i dostojanstva  

Objavljeno | 6.3.2018.

Piše s. Adriana Galić
 
Dragi naši čitatelji Radosne vijesti!
Ne možete zamisliti kakav je osjećaj kada godinama čitate Radosnu vijest, upijate svaki članak, pa i ponavljate jedan te isti više puta (da ne bi što promaklo) i onda dođe vrijeme da i sami pišete za iste novine. Bože, koje li radosti!!!
Toliko toga bih htjela s vama podijeliti… Ovdje je život veoma raznolik, iako se možda na prvi pogled čini da je puno siromašnije nego što je to kod nas, ali običaji, kultura, način razmišljanja i življenja sasvim je drugačiji i nešto novo za mene, bez obzira na to što sam mnogo čitala i slušala o afričkom kontinentu. Afrika je prekrasna, to znate, i toliko je toga što želim istražiti, upoznati i vidjeti.
Ništa novo neću reći kada kažem da je prirodno voljeti svoju zemlju, obitelj i prijatelje, ali poseban je osjećaj kada dođeš u zemlju gdje je sve drugačije, a ipak se osjećaš kao kod kuće. Pred Bogom smo svi jednaki! Svi smo jedni drugima dar! I zaista je božanstveno kao braća i sestre zajedno živjeti.
Tek sam nekoliko mjeseci „ondje gdje banane cvatu“, ali mi se čini kao da sam ovdje već godinama.

2018-03-Kongo_Djeca-potrebna-slobode-3.JPG
 
Glasne molitve i još glasnije pjevanje
 
Nalazim se u Nyantendeu, selu pokraj grada Bukavua (kada kažem selo, nemojte zamišljati naša mala sela). Ovdje ima mnoštvo obitelji, djece, prekrasnih duša, radosnih i nasmijanih, koje iz svega glasa slave Boga. Trebalo mi je malo vremena da se naviknem na njihove glasne molitve i još glasnije pjevanje. Nije isto moliti i pjevati ovdje i kod nas. Ovdje zaista svi pjevaju, i to iz svega glasa! Svako jutro na misi pjeva i svira drugi zbor. Divno ih je gledati u njihovoj šarenoj odjeći i kako se svi jednako obuku, jer vole taj osjećaj zajedništva i jednakosti.
Žao mi je vidjeti crkvu u ruševnu stanju, jer je stara i na nestabilnu tlu, ali vidim da vjernicima to ne smeta previše. Iako u crkvi nema dovoljno mjesta, posjedaju oko crkve, pjevaju i pobožno mole, a kada svećenik propovijeda, u tišini slušaju i upijaju svako čitanje i svaku njegovu riječ, jer to će biti tema razgovora idući tjedan. Svake nedjelje slave se četiri mise. I svaki put je crkva puna.
Živim u zajednici s još četiri sestre Kongoanke. S. Immaculée je zamjenica ravnateljice u srednjoj školi, s. Noėlla radi u župi, s. Anne Marie u bolnici, a s. Elisabeth i ja predajemo u školi. Velika je radost raditi s našim malim Afrikancima, otvarati im „nove poglede“, odgovarati na mnogobrojna pitanja, poticati ih na razmišljanje na neki drugačiji način. Ima zaista mnogo posla i govorim to bez imalo pretjerivanja.

2018-03-Kongo_Djeca-potrebna-slobode-2.JPG
 
Maleni školarci
 
U razredima imamo pedesetak djece, ali sretna sam i blagoslivljam Gospodina, jer znam da je i ovo što radimo malo kada pomislim na sve one koji nemaju mogućnost ići u školu. Bilo mi je nezamislivo slušati o djeci koja nemaju mogućnost ići u školu, sve dok nisam došla u DR Kongo i sama se u to uvjerila. Na ovom području govori se jezik maši, ali djeca nemaju maši u školi, nego već u prvom razredu počinju učiti svahili i francuski, koji je službeni jezik. Zamislite koji to šok mora biti za dijete – jezik koji govori kod kuće uopće ne postoji u školi. Pa nije ni čudo što odrasle osobe koje cijeli život govore maši, taj jezik uopće ne znaju ni čitati ni pisati. Kako onda zadržati stare običaje i kulturu, jezik?

2018-03-Kongo_Djeca-potrebna-slobode-1.JPG

Zaista je teško vidjeti kako u današnje vrijeme djeca nemaju osnovno: hranu, lijekove i obrazovanje. Djeca u školama imaju samo bilježnice i olovke, tako da se moram dobro pripremiti i izdvojiti ono najbitnije što moraju zapisati i zapamtiti. Često se osjećam tako ograničeno jer su uvjeti rada sasvim drugačiji nego kod nas i još uvijek se moram naviknuti da moram smanjiti očekivanja i spustiti kriterij ocjenjivanja, jer njihovo znanje još uvijek uspoređujem sa znanjem djece na našem području. Djeca ovdje nemaju udžbenike, a škole imaju minimum radnih materijala. Učionice su malene. Kad je kiša, gotovo je nemoguće raditi, jer je u učionicama previše tamno i bučno (po limenim krovovima sve odzvanja, a nema ni struje da upalimo svjetlo). Djeca pješače više od sat do škole, uglavnom bez doručka ili užine za veliki odmor. Kad se vrate kući, nemaju vremena za učenje, jer trebaju ići raditi u polje, čuvati mlađu braću i sestre ili ići po vodu, noseći velike žute bidone – sve to uza samo jedan obrok dnevno. Unatoč svemu, divim se njihovoj energiji i volji za učenjem. Svakodnevno se molim za njihove potrebe, a i vama ih cijelim srcem preporučujem!
Često me djeca dodiruju po rukama, jer vole moju boju kože, a onda i ja njih dodirnem i kažem da bih htjela biti tamna kao oni. Čude se tomu, jer je za njih crna boja kože znak da su manje vrijedni i da ih Bog ne voli. Kao da su oni potomci Kajinovi, a bijelci potomci Abelovi. Žalosno mi je gledati da svaki dan skupljaju mrvice krede po podu, pa boje svoje lice i ruke u bijelo. Često im znam reći da ih volim takve kakvi jesu, a još češće znam im reći da ih Bog voli!
Svi vi pomažete nam u ovoj zadaći i našoj želji da svijet oko nas bude bolji, a to možemo ostvariti ako sami sebe mijenjamo na bolje. Hvala vam za vaš primjer dobrote! Hvala za svaku riječ, za svaki poticaj, za molitve i žrtvice koje prinosite kao dragi dar pred oltar. Hvala za prisutnost u svakodnevnici naših života i na vašoj pruženoj ruci za vrijeme naših potreba. Neka se Bog proslavi u svim našim djelima, po zagovoru Blažene Djevice Marije, sv. Franje i sv. Klare, a naravno, i sv. Ante! J
Velik pozdrav iz DR Konga, iz našega velikog Nyantende sela!
 
Vaša s. Adriana Galić

Povratak