Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

DR Kongo–Misionarovi pohodi donose pomirenje i zajedništvo  

Objavljeno | 3.9.2015.

Fra Pero Čuić, član hercegovačke franjevačke provincije, misionar je u Demokratskoj Republici Kongu od 1985. godine. Trenutačno je župnik u Župi Kibula, u Biskupiji Kamina, Metropolija Lubumbashi, u jugoistočnom dijelu zemlje. DR Kongo ima oko 65 milijuna stanovnika, na površini od 2 350 000 km2. Oko 50 % stanovništva su katolici, a ostali su protestanti različitih denominacija, muslimani i pripadnici domaćih autohtonih religija.

Prvi misionari iz Belgije
Evangelizaciju područja današnje Biskupije Kamina započeli su belgijski franjevci flamanske provincije 1918. Za to i drugo šire područje, na kojem je kasnije osnovano više biskupija, osnovana je 1922. Apostolska prefektura Lulua i Katanga, koju je vodio misionar fra Camille Valentin Stappers, koji je 1934. godine imenovan prvim biskupom, a prefektura je u isto vrijeme uzdignuta na apostolski vikarijat. Biskupija Kamina osnovana je 1971. i ujedno za prvog biskupa dobila domaćeg sina – mons. Barthélémyja Malungu. Od 1990. biskup je mons. Jean-Anatole Kalala Kaseba. Na području Biskupije, koja obuhvaća površinu od 73 479 km2, živi oko 1,4 milijuna stanovnika, od kojih je oko 400 000 katolika. Biskupija ima 30 župa i 55 svećenika, 40 biskupijskih i 15 redovničkih, te 85 redovnica, iz različitih družbi. U osam župa, od kojih su im tri povjerene trajno, djeluju franjevci Provincije sv. Benedikta Afrikanca: Belgijanci, Poljaci, Hrvati i domaći Kongoanci.
 
Hercegovački franjevci
Kongo-Misionarovi-pohodi-01-(1).JPGKad je fra Pero stigao u DR Kongo, tamo su već djelovali franjevci hercegovačke provincije: fra Blago Brkić, fra Ante Kutleša, fra Filip Sučić i fra Stojan Zrno. Neko vrijeme u DR Kongu su bili franjevci iste provincije: fra Ante Ivanković i fra Jozo Vasilj.
Veliko je područje rada misionara franjevaca u Biskupiji Kamina. Na prvom je mjestu naviještanje evanđelja, pastoral i katehizacija. U postojećim misijskim župama i onima koje su osnivali izgradili su brojne crkve i župne kuće, a manje crkve i kapele u udaljenim misijskim postajama. Radili su na različitim drugim područjima života, posebno na karitativnom, socijalnom i kulturnom, ali i u graditeljstvu za potrebe lokalnih zajednica. Podigli su brojne škole i ambulante, izgrađivali vodovode, ali i mostove. Posebno valja istaknuti prevoditeljski rad fra Blage Brkića, koji je sa suradnicima preveo na domaći jezik kiluba Bibliju te mnoge druge knjige, ponajprije liturgijske i katehetske.
Fra Pero je, nakon šestomjesečnog učenja francuskog jezika u Belgiji, došao u Misiju Kayeye, gdje su djelovali fra Blago i fra Filip. Prvih nekoliko mjeseci učio je jezik kiluba. U Misiju Kikonja premješten je 1987. Kasnije je bio u dvjema župama u biskupijskom središtu Kamini. U tima četirima misijama uvijek je radio zajedno s kojim od subraće, a vrlo često je zamjenjivao svećenike koji su odlazili na odmor i oporavak te je dobro upoznao gotovo cijelu Biskupiju. Proveo je uz to i četiri godine kao gvardijan u samostanu u Lubumbashiju.
 
Pastoral i katehizacija
Kongo-Misionarovi-pohodi-04-Narod-u-novoj-crkvi.jpgOd 2000. godine je u Misiji Kibula, koja je osnovana iste godine i otada djeluje kao misionar samostalno. Što se tiče podizanja objekata, trebalo je u svemu početi ispočetka. Mjesto Kibula ima oko 20 000 stanovnika, a osim sjedišta misija ima još sedam sela, od kojih su dva veća: Luvua, s oko 600 katolika, i Kishiko, s oko 300 katolika. Katolika u misiji je oko četiri tisuće. Misija prostorno obuhvaća prostor otprilike 25 km × 5 km, i to je jedna od manjih župa u biskupiji. U sjedištu misije postoji katolička osnovna škola, koja traje šest godina, a pohađa ju oko tisuću učenika, i srednja škola, koja traje isto šest godina, a ima oko 200 učenika. U mjestu ima i više drugih privatnih osnovnih i srednjih škola, koje pripadaju različitim vjerskim zajednicama. Pohađanje škole se plaća, jer se prihodima od školarine plaćaju učitelji i pokrivaju drugi troškovi škole. Nedostatak novca je razlog nepohađanja škole ili prekida školovanja. Gdje god postoje katoličke škole, župnik je obično ravnatelj u osnovnoj ili prefekt u srednjoj školi. Ako župnici ne mogu, uza svoju župničku službu preuzeti obvezu u školi, onda biskup na njihov prijedlog imenuje drugu osobu. U tri misijske postaje postoje manje katoličke škole, u kojima vjeroučitelj ili učitelj drži vjeronauk, a u mjestima gdje nema škole, mjesni vjeroučitelji imaju vjeronauk u crkvama. Neke crkve su od betonskih blokova ili pečene opeke te pokrivene limom, a neke su izgrađene od opeke, pečene na suncu i pokrivene travom.
U sjedištu župe fra Pero ima svaki dan svetu misu u šest sati ujutro u dvorani koja je postupno proširivana, a koja služi kao privremen bogoslužni prostor, dok se ne završi župna crkva, koja je upravo u gradnji. Svakodnevno se na misnom slavlju okupi od 100 do 150 kršćana, a među njima su i katekumeni – kandidati za primanje sakramenata kršćanske inicijacije, a to su djeca od 10 godina i starija te mladi i odrasli. Nedjeljom su dvije svete mise: u sedam i devet sati, a bogoslužje je vrlo svečano s puno pjevanja, sviranja na tradicionalnim instrumentima i plesa. Svi vjernici ne mogu nedjeljom na dvjema misama stati u privremenu crkvu, nego ih puno ostane izvan dvorane i trijema. Svaki tjedan misionar ima misu u osnovnoj i posebno u srednjoj školi.
 
Misijska putovanja po selima
Kongo-Misionarovi-pohodi-07.JPGPrvi misionarov suradnik je vjeroučitelj, koji ga uz ostale svoje aktivnosti prati na putovanja u udaljene misijske postaje po selima. Obično pohađa misijske postaje automobilom 4-5 puta godišnje, a dvije, koje su veoma udaljene i nepristupačne za obilazak vozilom, a i biciklom bi se moglo proći samo dio puta, pohađa jednom godišnje pješke, a pješačenje traje oko osam sati.
Misionar obično u selu ostaje jedan dan. Dođe poslijepodne, oko dva sata, te odsjeda kod, kako oni kažu, šefa kršćana. Zatim dolaze vjernici pozdraviti svojeg župnika te tada kratko razgovaraju. Svećenika dolaze pozdraviti i kršćani drugih kršćanskih crkava koji žive u selu te pripadnici tradicionalne domaće vjere. Zatim opširnije razgovara sa šefom kršćana i vjeroučiteljem, njihovim savjetnicima, a to su obično: jedan muškarac, žena i mladić, tako da su zastupljeni svi župljani.
Razgovara se o životu kršćanske zajednice tijekom protekla vremena, ostvarenim planovima i poteškoćama s kojima se zajednica suočava. Ako ima kakvih međuljudskih problema, nastoji ih se riješiti. To su najčešće krađe, svađe i trudnoće djevojaka kada muškarci izbjegavaju preuzimanje odgovornosti sklapanjem ženidbe. Ako ima velikih problema, pozivaju se osobe koje su to izazvale i savjetuje ih se kako riješiti poteškoće. Sve se pokušava ispraviti na kršćanski način, pomirenjem zavađenih osoba i preuzimanjem odgovornosti za pogrješne postupke. Takvi razgovori nekada traju pola sata, a ako ima puno neriješenih slučajeva, i puno duže.
Pred večer svećenik ima ispit kandidata za sakramente, provjerava kako su usvojili gradivo vjeronauka i naučili molitve. To je i prigoda za provjeru dokumenata za ženidbu.
Zatim je večera, na kojoj su, uz vjeroučitelja, u pratnji ponekad i šef kršćana te domaći vjeroučitelj. Jedu obično kod šefa kršćana ili vjeroučitelja, a hranu spremaju njihove žene. Pripreme svježu ili sušenu ribu, nešto domaćeg povrća koje zovu manioka ili nešto drugo, a za ručak idućeg dana ponude ponekad i kokoš, svinjsko meso ili meso antilope, već prema svojim mogućnostima.
Poslije večere svi se okupe kod šefa kršćana na molitvu Krunice, a između desetica pjevaju liturgijske pjesme. Zatim slijedi pouka i priprema sa sakramente krštenja, ispovijedi, pričesti. Razlaze se oko 22 ili 23 sata. Ujutro je oko sedam sati ispovijed, a zatim misa. Slijedi ručak, nakon kojeg je opet prigoda za razgovor te rastanak i odlazak u sljedeće selo.


Povratak