Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

DR Kongo–Mlada župa Kibula  

Published | 5/5/2017

Piše fra Pere Čuić
 
Kibula je jedna od najmlađih župa u našoj Biskupiji Kamina. Osnovana je godine 2000. god. Mene su imenovali za prvog župnika, jer su znali da treba dobro potegnuti kola, koja su često bivala u blatu.
Od Kamine župa je udaljena 65 km. Selo ima oko 20 tisuća stanovnika. Ima nešto zaposlenih na željeznici koja prolazi kroz selo i dijeli ga na dva dijela, a ostali se bavi poljoprivredom. U samom selu ima 8 srednjih i 12 osnovnih škola. Tako izgleda da svaka crkva i sekta ima svoju školu. Do prije nekoliko godina nije bilo ni liječnika u selu, iako postoji neka kućica koju zovu bolnica.
 

Osnivanje župe
 
Što se tiče crkvene pripadnosti sela pojedinim župama, tu je bilo dosta problema. Selo se nalazilo na tromeđi velikih župa: Kabondo Dianda prema jugu, Sungu prema zapadu i Luabo prema jugozapadu. Nikad se nije znalo koji ce svećenik doći za Božić ili za Uskrs. Budući da nije bilo moguće komunicirati, nekad bi se znala sva tri svećenika naći zajedno u selu. To je bilo tako do 1967. godine, kad je biskup, flamanski franjevac, dao selo Župi Luabo.
Od 1967. svećenik je rijetko navraćao u selo, pa su izabrali jednog kršćanina koji bi nedjeljom predvodio molitvu i dijelio sv. pričest. Kad sam došao u selo, na tom mjestu našao sam čovjeka po imenu Nonga Hubert. Potječe iz jedne kršćanske obitelji i cijeli je život bio učitelj. Sa svojom ženom je čak proslavio i zlatni pir.
Kongo-Mlada-zupa-Kibula-04.jpgGodine 1980. selo je odvojeno od Župe Luabo i pripojeno Župi Kabondo Dianda. Već od te godine selo ima svećenika koji je zadužen, između ostalih sela, i za selo Kibula. Poljski franjevac fra Pacifique sagradio je kapelu od trošnog materijala.
U središtu župe sagradili smo dvije velike dvorane za vjeronauk i razne sastanke kršćana. U blizini se nalazi velika višenamjenska dvorana. Od njezina zidanja do danas ona nam služi kao crkva. Tu višenamjensku dvoranu nisam ni imao u planu zidati. Jedne nedjelje popodne bilo je kišovito, s vrlo jakim vjetrom. Kapela nije izdržala udare vjetra. Potpuno je srušena, do temelja. Jedva sam došao do tabernakula da izvadim sveti sakrament. Sad je bilo pitanje gdje slaviti sv. misu. Običnim danima smo ju slavili u župnom uredu, a nedjeljama u novoj školskoj zgradi. Učionica je bila premalena da bi primila sve kršćane. I s tim smo imali problema. Ako bi bilo vedro, ljudi su se bojali sunca, a ako bi bilo oblačno, ne bi došli jer su se bojali kiše. Tako su prolazili tjedni, a kršćana je bivalo sve manje na sv. misi. Jednom sam, razgovarajući s braćom, izložio svoj problem i odluka je pala da se odmah počne sa zidanjem višenamjenske dvorane. Kad sam se vratio u župu, počeli smo kopati temelje. Poslije osam mjeseci dvorana je bila spremna za uporabu.
 
Školstvo
 
Kako sam već u početku spomenuo, u selu je postojala osnovna i srednja škola. Našao sam tri kućice pokrivene travom, a svaka je imala dvije učionice. Đaka je bilo vrlo malo. Puno djece nije pohađalo školu. Velik problem je bio mjesto u učionicama, pa je većina djece ostajala u selu bez ikakva posla. U kišnoj sezoni pomagali bi roditeljima u polju.
Nije bio samo problem mjesta u učionicama, nego i plaćanje školarine. Jedno vrijeme država nije plaćala učitelje i nastavnike, a ako je nešto i davala, to je bilo mizerno. Tad su počeli pregovori između roditelja i školskog osoblja. Roditelji su pristali da svakog mjeseca plaćaju učitelje i profesore. To je bilo predviđeno samo za neko vrijeme, a takva se praksa, nažalost, zadržala sve do danas.
Danas postoje četiri lijepe zgrade, s 24 učionice. Praksa plaćanja je uvijek ista. U početku školske godine velik broj djece se upiše u školu. Kako školska godina odmiče, tako se smanjuje broj djece u učionicama. Jedne godine mi smo upisali u našu školu 1020 djece, a školsku godinu završilo je njih 730.
U selu Luvwa također smo izgradili dvije školske zgrade. U njemu ima oko tri i pol tisuće vjernika. Ono je udaljeno od župe oko 25 km. Ostala su sela mala po broju kršćana i polako se prazne. Mladi odlaze u veća mjesta, gdje se nadaju naći kakav posao, a starci umiru.
U dvorištu župne kuće imaju četiri kuće. U prvoj su smješteni uredi za župnika, pomoćnika i animatora. Kuća za svećenike, a s druge strane kuhinja i razna skladišta. Iskopali smo bunar 18 metara dubok. To smo sve ručno radili.
 
Dolazak u selo
 
Pošli smo iz Kamine 13. lipnja 2000. i stigli u Kibulu oko 11 sati. Ljudi iz sela zaustavili su kamion i biskupovu Toyotu gotovo kilometar od ulaza u selo. To smo morali prijeći pješice. Bilo je muškaraca, žena, omladine i djece s obje strane ceste sve do kapele, gdje nas je dočekao poljski fratar, koji me je predstavio ljudima u selu. Svi su pjevali, plesali i kliktali. Oko jedan sat smo ručali te smo biskup i poljski fratar otišli, a ja sam ostao sam s njima. Najprije sam želio vidjeti što nova župa ima, a što treba graditi. Navečer, kad sam ostao sam u svojoj sobici, pitao sam se odakle ću početi. Ta mala sobica mi je služila godinama kao spavaća soba, dnevni boravak, župni ured i blagovaonica.
Prvi plan za crkvu nacrtao mi je jedan čovjek, samozvani inženjer. Kad sam otišao na odmor, onda mi je Borislav Petrić nacrtao jedan lijepi plan.
Novčanu pomoć za gradnju župne crkve dobivao sam sa svih strana. Na početku mi je biskup dao 10 000 američkih dolara da mogu ići u Lubumbashiju kupiti nešto materijala. Najveću pomoć ipak sam dobio od bivšeg guvernera Katange Katumbija Moisea. Izdašnu pomoć dali su nacionalne uprave Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj i BiH, Franjevačka misijska središnjica u Bonnu, Biskupija Rottemburg-Stuttgart i moj provincijalat. Staru smo kapelu zamijenili jednom vrlo lijepom i prostranom crkvom. Blagoslov nove crkve bit će 21. svibnja 2017. Neka vam ovo posluži kao pozivnica.
 
Pastoral
 
U središtu župe imam svaki dan jednu sv. misu, izuzevši srijedu i četvrtak, kada imam dvije mise. Srijedom za osnovnu školu i četvrtkom za srednju školu. Svake nedjelje i svetkovine imam dvije mise. Obično odrasli dolaze na prvu misu, a djeca i omladina dolaze na drugu. U sela idem povremeno. Kad sam tek došao u župu, mogao sam samo u dva sela doći autom, a u treće motorom. U druga četiri sela pješice. Do prvog sela od misije imam osam i pol sati pješačenja, do drugoga oko osam sati, do trećega oko sedam sati. U selima imam oko tisuću i petsto kršćana. U tri sela kamo idem pješice nema puno kršćana, ali mora ih se posjetiti barem jednom godišnje.
Obično u selu provodim dvadeset i četiri sata. Kada dođem popodne, onda je razgovor s kršćanima. Oni iznose svoje probleme i pokušamo ih zajedno riješiti. Poslije je provjera dokumenata i ispit za primanje sakramenata. Poslije večere molimo Krunicu na otvorenome. Uz moljenje Krunice pjevamo pjesme Mariji. Kad završimo s molitvom, onda poglavar kršćana daje naputke za sutrašnji dan i za sv. misu. Kada on završi, onda vjeroučitelj ili ja pripravljamo kršćane na sakrament pomirenja. Sutradan je sv. misa, pod kojom primaju sv. sakramente. Kada misa završi, onda svi kršćani u procesiji idu od kuće do kuće iz koje je tko primio sv. sakramente. Poslije je ručak, a onda put u sljedeće selo.
U središtu župe ima nekoliko molitvenih zajednica, koje se sastaju jednom tjedno na molitvu. To su Marijina legija, odrasli i mlađarija, Bilenge – „Djeca svjetla“, Fora – „Prosvijetljena obitelj“, Jama takatifu – „Sveta obitelj“ i na kraju, meni najdraža skupina, Kiro. U toj zajednici mogu biti djeca, mladići i djevojke te odrasli. Važno je da je osoba krštena ili da je katekumen. Uvijek su spremni pomoći u župi, a posebno u kišno vrijeme, kada trava raste na sve strane.
U središtu župe sakramente primaju svake zadnje nedjelje u mjesecu. Katekumene krstim obično o Božiću i Uskrsu. Tad su prava slavlja. Kad se odjednom krsti sto i više djece i odraslih, onda čovjek zaboravi na sav trud i napor koji je uložio.
Bolesnike pohađam četiri puta godišnje: božićno vrijeme, uskrsno vrijeme, svetkovina Presvetog Srca Isusova (zaštitnik župe) i Velika Gospa. A ako ima bolesnika koji traže ispovijed i sakrament bolesničkog pomazanja, idem kad me god pozovu.
 


Back