Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

DR Kongo - Bio sam u zatvoru  

Objavljeno | 23.11.2020.

Piše: S. Mirabilis Višić

Piše na jednom mjestu: „Bio sam u zatvoru!“ Neki, kada dođu do te rečenice, jednostavno ju preskoče, ne gledaju, misle da je upućena komu drugomu, da se sve loše što se događa događa komu drugomu. A kad nas snađe, izgubimo glavu. Nije prvi put da pišem o zatvoru, a nije ni prvi put da u njega ulazim.
Počelo je to davno, prije više desetaka godina. Crkva, naša majka, pobrinula se da u njem bude jedan svećenik, kapelan. Taj zatvor sagrađen je za vrijeme kolonizacije i predviđen je za od 400 do 500 zatvorenika. Danas, nakon više od 60 godina, nađe ih se ondje i njih 2000. Zamislite uvjete! Stvarno vrlo, vrlo teško.
Ima i onih koji su nevino osuđeni. Ima isto tako i onih koji su, ako ih se pusti, i dalje opasni po društvo. Ali nije dobro suditi, to nam je zapovjeđeno, čak pismeno, jer Sudac, i to pravedni, samo je jedan.

Apostolska ekipa
 
Kapelan kojeg je Crkva imenovala za zatvor, kad je vidio o kakvu se poslu radi, molio je redovničke poglavare i poglavarice da mu daju suradnike, jer sam, kaže, ne može. Tako je desetak redovničkih zajednica odvojilo jednoga ili dva člana da nekoliko sati ili dana na tjedan daju svoj obol na tom mjestu gdje ima puno boli, gdje manjka pravda, gdje se trpi.
Ta grupa redovnica, redovnika, svećenika postala je apostolska ekipa. Ima nas različitih boja, životnih iskustava: katehistica, socijalnih radnica, medicinskih sestara, svatko po svojoj sposobnosti i mogućnosti. Tako smo u zatvoru organizirali puno skupina, naravno, uvijek na dobrovoljnoj bazi. Naime zatvorenike učimo čitati i pisati francuski, engleski, učimo ih informatiku... One, kojima su godine poodmakle učimo raditi tapete, košare. Bît je u tome da se ne gubi vrijeme u glupostima, da oni vide da ima netko tko se o njima brine, da jednom kada iziđu mogu imati šansu za zaposlenje, novu životnu perspektivu, novi početak.
Jednom godišnje organizira se završni ispit, da se vidi tko će napredovati ili pak ponoviti godinu. Za sav materijal, strojeve i ostalo brine se apostolska ekipa, sa svojim prijateljima i dobročiniteljima. Što se tiče vjerskih aktivnosti, misa se slavi svake nedjelje i blagdana, i to pjevana i vrlo svečana. Jednom tjedno svećenik ih okupi, one koji žele, pročita s njima nedjeljno evanđelje, i svatko od njih daje svoj komentar, svoju razinu razumijevanja. Ima ih iz različitih kršćanskih crkava, ima i animista, muslimana, a iz njihovih prijedloga izvuče se tema za nedjeljnu homiliju.
 
Katekumenat
 
Vjeronauk se održava dvaput tjedno. Uglavnom je to priprava za sakramente. Ove godine bila su šestorica odraslih za krštenje, četvorica za krizmu i pričest te dvojica za povratak u krilo Crkve pošto su se bili izgubili u različitim sektama. 
Jedan od njih zatvorenik je već više godina. Revoltiran, buntovnik, nikada dobre volje. I kad god se razgovaralo o problemima države, zatvora, društva, nepravde, svugdje i za sve bio je samo jedan krivac – Katolička crkva, i to specifično biskupska konferencija. Došlo je do te mjere da joj je dao nadimak – CENCO, što je skraćenica za Conférence nationale du Congo.
Njega je zahvatila milost, kao i Pavla, te je čuo pitanje: „Zašto me progoniš?“ Upisao se u katekumene, slijedio redovito vjeronauk, promijenio život i krstio se. Svećenik, krsteći ih, rekao im je da oni sada svojim životom, riječima i djelima moraju svjedočiti Krista, njegov život i njegovo milosrđe. Poslije krštenja postao je apostol.
Mjesec poslije s puno žara i ponosa obavijestili su kapelana o izvršenom zadatku: upisalo se 29 novih katekumena. Vjerojatno neće svi ustrajati, ali je to hvalevrijedna žrtva i trud. Jedan je od naših zatvorenika bio pušten na slobodu prije 2-3 mjeseca.  Sutradan, po izlasku, dobili smo od njega pismo zahvale, koje donosim u cijelosti.
 
Zahvala
 
S radošću, u strpljivosti i nadi pišem vam ovih nekoliko redaka kao, u prvom redu, molitvu za oproštenje za sve moje pogrješke tijekom mojeg zatočeništva i prije, od 28. srpnja 2010. do 28. srpnja 2020., dakle za 10 godina mojeg života. U jednoj riječi kažem: „Oprosti, moj Bože! Oprostite mi vi svi!“
Moja iskrena hvala Gospodinu, mojemu Bogu svemogućemu, za uspostavu i postojanje apostolske ekipe u zatvoru u Bukavuu, koja služi za mijenjanje, za promjenu djelovanja zatvorenika po Božjoj riječi. I ja se smatram velikim dobitnikom. Neizmjerno vam zahvaljujem za vaš trud, duhovni i materijalni, koji su mi pristigli u pravo vrijeme, po volji Božjoj, na moju utjehu. Život nije uvijek bio onakav kakav sam ga ja zamišljao, ali kaže se: „sve je milost“. Ne sumnjam da je sve ono što sam proživljavao učinilo od mene ono što jesam. Istina je i to da svaki čin doživljava i svoju kaznu. Da, ja sam doživio, ja sam naučio i... ja sam se promijenio.
Nikada nisam bio nesretan ni bez nade. I uvijek, vidjevši svoje drage svećenike, koje smatram našim dobrim pastirima, naše drage sestre različitih kongregacija, moje prijatelje, braću i obitelj, osjećao sam se sretnim.
Budući da je zatvor nepodnošljivo mjesto, meni je to priredilo puno stresova svih mogućih vrsta. Da nije bilo socijalno-kulturnih aktivnosti organiziranih od pastoralne ekipe, moglo se lako dogoditi da se moja kazna udvostruči. Ponekad su se moje suze pretvorile u veselje, a ponekada moj smijeh u suze. 
Draga braćo i sestre, zato vas molim da me podržavate svojim molitvama u ovoj borbi, neprestanoj, za moju slobodu, duše i duha, zahvaljujući vam još više za sve što će moju budućnost učiniti boljom.
Isto tako želim strpljivost i nadu svim svojim bivšim kolegama, u miru i ljubavi do naših bližnjih, izdržljivost svima i u svemu, kako kaže evanđelje, koje je svjetlo svijeta. Hvala vam!


Povratak