Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

DR Kongo - Unutarnja sveza s Bogom čini čovjeka bogatim  

Objavljeno | 11.5.2018.

Intervju s. Erika Dadić

Sestra Erika Dadić rođena je 1. siječnja 1947. u mjestu Poljica, kod Zadra, a pripada družbi sestara franjevki Krista Kralja splitske provincije, a kao misionarka djeluje u DR Kongu od 13. rujna 1974. godine.

Kako to da ste pošli u misije i kako je danas organizirano misijsko djelovanje u DR Kongo?
 
Još kao novakinja i mlada redovnica gledala sam filmove o misionarima te me uvijek iznova oduševljavalo drugima prenositi radosnu vijest, a kad sam vidjela film o ocu Damjanu De Veusteru, to sam poželjela doista i ostvariti. Uputila sam molbu našemu provincijatu te mi je ona vrlo rado udovoljena. U DR Kongo sam otišla 1974. godine i imam veoma lijepe uspomene na svoje prve dane u misiji. Došla sam u pratnji časne majke i sestre provincijalke Romane i pamtim da sam bila veoma sretna što sam uspjela ostvariti svoj misionarski poziv. Najprije smo posjetile svoju buduću misiju, gdje nas je narod lijepo prihvatio, no, budući da nismo poznavale domaći jezik mashi, najprije smo trebale boraviti u gradu Bukavuu da bismo ga naučile.
 
Što se sve promijenilo otkad su sestre prvi put došle u DR Kongo?
 
Kad smo došle u prvu misiju, nije postojala niti jedna zidana kuća, nego su sve bile kolibe. Godinu prije nas došli su svećenici franjevci, koje smo pitale gdje ljudi stanuju. Odgovorili su nam da ljudi grade nastambe gdje god ima banana, pa smo počele obilaziti sela i vidjele njihove malene kolibe. Danas ljudi ipak peku opeke i počinju graditi kvalitetnije kuće. Gradile su se i škole, a bolnica uopće nije bilo, pa smo uz pomoć naših hrvatskih dobročinitelja sagradile jednu, što je bilo od velike pomoći stanovništvu.
 
Koliko sestara franjevki djeluje u DR Kongu?
 
Trenutno je u misiji osam sestara Hrvatica. Ukupno imamo četiri misijske postaje: najstarija je u Luhwinji te u njoj uglavnom djeluju sestre Kongoanke, zatim Nyantende, koju također vode sestre Kongoanke, a u gradu Bukavuu imamo dvije misijske postaje: Bukavu Nguba i Bukavu Muhungu, u kojima djeluje većina hrvatskih sestara. Od ukupno četrnaest sestara Kongoanki sedam ih je s vječnim zavjetima, a sedam s privremenima. Također imamo dvije novakinje i četiri postulantice te ukupno petnaest kandidatica, podijeljenih u tri grupe. One su za nas veliko veselje i budućnost, jer kada ne bismo imale duhovnih zvanja, ne znam dokad bismo mi Hrvatice mogle nastaviti, s obzirom na to da u Hrvatskoj nema toliko zvanja. Kongoanke se rado odazivaju na poziv, pa i druge kongregacije i redovničke zajednice također imaju dosta redovničkih i svećeničkih zvanja. Tomu pridonose i razni susreti koji na razini provincija i same biskupije animiraju mlade koji imaju poziv.
 
Sličnosti i razlike
 
Što primjećujete kao sličnosti i razlike između Hrvatske i DR Kongo?
 
U Hrvatskoj su se dogodile velike i nagle promjene. Iako posljednjih nekoliko godina postoji problem nezaposlenosti, Hrvati ipak imaju mnogo toga materijalnoga. No zamjećujem da nema unutarnje radosti, dok u našem siromašnom Kongu, uza svu neimaštinu, osjećam unutarnje bogatstvo i radost naroda. Zato shvaćam da ono što čovjeka čini bogatim nije novac, nego njegova unutarnja sveza s Bogom. Svi smo mi braća i djeca jednoga Nebeskog Oca. Možemo pomoći jedni drugima svojim molitvama i dajući onima u potrebi. Možemo prenositi vjeru, kao i našu duhovnu radost, što je zadaća svih kršćana.
 
Osjećate li se dijelom Kongoankom?
 
Naravno, mislim da je prirodno da se tako osjećam, s obzirom na tolike godine koje sam provela s narodom, u plemenu Baši. Kad nas ljudi u gradu čuju kako govorimo mashi, na njihovu se licu pojavi osmijeh te nam otvaraju svoje srce i daju veliko povjerenje. Od samog početka svojega misijskog djelovanja osjećala sam se kao kod kuće. Lijepo su nas primili, kao da smo rođene među njima, u njihovu kraju.
 
Kako doživljavate povratke u domovinu?
 
Pri svakom povratku uvijek doživim puno toga lijepoga. Nikada ne bih mogla zaboraviti domovinu u kojoj sam rođena – Hrvatska je uvijek u mom srcu. Kad sam za vrijeme Domovinskog rata čula kolike se strahote događaju u Hrvatskoj, a posebice kad je pao Vukovar, osjećala sam veliku bol i nisam mogla slušati vijesti na radiju. Kad sam se prvi put nakon rata vraćala u Hrvatsku, odlučila sam poljubiti tlo kada stupim na njega. Veoma me je razveselilo što je Hrvatska napokon bila slobodna i uvijek ostajem povezana s njom.
Prvih godina kad smo došle U DR Kongo ni misionari iz raznih europskih zemalja, ni sami Afrikanci nisu znali za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju. U vrijeme kad je Davor Šuker bio aktualan igrač, klicali bi njegovo ime kad bi nas sreli. Kad smo dobile majice s imenima hrvatskih igrača, podijelile smo ih i na našu i na njihovu radost te smo im na taj način željele približiti svoju domovinu.
 
Misijsko djelovanje u DR Kongu
 
Kako izgleda jedan vaš dan?
 
Niz godina radila sam s različitim skupina – od prvopričesnika, krizmanika i katekumena do djevojaka i žena. Nakon više od dvadeset godina radila sam u odgoju naših mladih novakinja i postulantica, koje su se spremale na redovnički život. Posljednjih nekoliko godina radim kućne poslove u zajednici i tako pomažem sestrama koje obavljaju svoje poslove izvan zajednice.
 
Kakav je status žene u društvu?
 
Istina je da su žene zapostavljene, pa je naša najveća zadaća pomoći im. Mnoge djevojke nisu išle u školu i rade kao sluškinje u gradu, gdje ih se izrabljuje. Da bismo im pomogle, otvorile smo obrtničku školu, u kojoj mogu naučiti šivati i plesti, kao i druge vještine vezane uz domaćinstvo. Nakon tri godine, na kraju njihova školovanja, kupujemo im šivaće strojeve, da bi mogle same zarađivati za život.
 
Na koji način pomažete u školovanju?
 
Pomažemo tisućama djece, zahvaljujući dobročiniteljima iz domovine. Plaćamo im školarinu, a djeci koja nisu išla u osnovnu školu financiramo i dopunsku nastavu, da bi u manje vremena nadoknadila zaostatke. Želimo pomoći ljudima da mogu sami zarađivati za svoj život i raditi na razvoju svoje zemlje.
 
Jeste li sretni?
 
Presretna sam! Toliko da bih poželjela da sve žene postanu redovnice i postanu misionarke. To je, naravno, nemoguće. Ipak sam toliko zahvalna Bogu, koji me pozvao i dao mi snagu da se tomu pozivu odazovem. Preporučam se i dalje u molitve čitatelja!
 
Tko je za vas misionar?
 
Za mene je misionar onaj koji drugima nosi Krista. Da bi se to moglo, potrebno je najprije osobno ga susresti. U prvoj misiji u kojoj sam služila često smo posjećivali stanovnike u brdima. Došli smo do jedne bolesne starice koja nije mogla hodati, nego je samo sjedila. Kad nas je vidjela kako dolazimo, sva je radosna uskliknula: „O Bože, kako sam sretna! Danas je nebo sišlo k meni!“ Premda smo joj donijeli hrane i odjeće, razveselio ju je upravo taj susret s nama, jer je u nama gledala Krista.
 
Kako mi u domovini možemo pomoći misionarima?
 
Najprije vašim molitvama, da bismo nastavile osjećati da ste uz nas. Zaista osjećamo da je cijela Crkva u Hrvatskoj s nama i duhovno i materijalno, a to vidimo na godišnjim susretima misionara i misionarki. Osjećamo da nismo prepuštene sebi, nego da je Crkva jedna i da svi zajedno živimo s Bogom.
 
Razgovarala Ines Sosa Meštrović


Povratak