Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

DR Kongo - Živimo baštinu  

Objavljeno | 31.7.2020.

Piše s. Romana Baković
 
Dragi čitatelji, radosna sam što upravo putem Radosne vijesti mogu s vama podijeliti milosno iskustvo iz života i rada s dragim kongoanskim narodom, s kojim dijelim kruh svagdašnji još od 1974. godine. Gotovo sam postala Kongoanka hrvatskog podrijetla. Po ljubavi koja me spaja s te dvije domovine, s dva naroda, može se i tako reći.

Važnost domaćinske škole
 
Redovnički poziv dar je kojim me Gospodin zahvatio i poslao daleko od očinskog doma te u duhu zahvalnosti želim iznijeti kako me vodio i doveo u radost misionara. Naime, čitajući vijesti iz života oca Ante Gabrića, Majke Terezije te o. Damjana de Veustera, u meni se, još u novicijatu, rađala želja da pođem u misije. I to u Afriku. Zanos koji sam osjetila od prvih dana dolaska u Luhwinju, ovo siromašno i prelijepo mjesto, među tako mi drag narod, nije me nikada napustio niti je oslabio. Nije se to dogodilo ni u danima ratnog stradanja i straha te egzistencijalne neizvjesnosti, kad su se mnoge redovnice povukle, vratile u Europu i svoje matične zajednice. Nadahnjivao me, na neki dokraja neprotumačiv način, primjer naše utemeljiteljice Margarete Pucher, koja nam je ostavila u baštinu duhovno bogatstvo da živim i širim evanđelje gdje smo poslane, zauzimam se za najsiromašnije, a posebno za žensku mladež. A upravo se u Africi, u DR Kongu, može naći mnoštvo naše braće i sestara koja žive izolirano i nezbrinuto u svakom pogledu.
Zbog toga smo mi sestre odmah po dolasku otvorile domaćinsku školu za djevojke, za koju sam bila zadužena punih 40 godina. Bilo bi to nemoguće bez suradnje i pomoći drugih sestara, posebno s. Clare Agano Kahambu, koja je prije nekoliko godina i život izgubila. Uzeli su joj ga usred bijela dana na radnom mjestu, u školi. Mučenica, draga sestra nama i svima koji su s njom bili povezani, ostavila nam je prekrasno svjedočanstvo gorljive zauzetosti za napuštene. Za njih je izgarala.
Sestrinsku domaćinsku školu, koju je naša provincija od početka svesrdno podupirala, bilo u izgradnji bilo u djelatnosti, uglavnom pohađaju djevojke koje nisu imale mogućnost drugog školovanja. Kod nas imaju prigodu naučiti pisati i čitati, šivati, izrađivati ručne radove, pripravljati hranu, obrađivati polje, uzgajati sitno blago, računati... Dakako, sve je protkano poukom u vjeri.
Ne samo da su djevojke imale muku i tegobu učenja, nego su ju i sestre morale proći. Za bolji uspjeh apostolata mi smo uz francuski, kao službeni jezik, po dolasku u Afriku trebale naučiti i domaći jezik i kulturu naroda.
Ovdje ne želim i ne smijem prijeći šutke, tj. bez spomena Papinskih misijskih djela Hrvatske, koja su nam u više navrata financijski priskočila u pomoć. Po primljenoj dobroti mogle smo podmiriti plaće učitelja, nabaviti šivaće strojeve i materijal potreban za krojenje i šivanje. Vjerujem da su i među čitateljima ovog članka brojni naši dobročinitelji. Svima koji su nas zadužili svojom dobrotom neka plaća bude Božji blagoslov! Iskazana vam bila darežljivost Očeva! Uvjerena sam da nijedno djelo dobrote ne će pasti u zaborav neba.
 
Činiti još više
 
Mi nastojimo ne prepustiti zaboravu ljude za koje malo tko mari. U početku smo ih posjećivale jednom tjedno. A valja znati da se do sela znalo pješačiti i tri ili četiri sata u jednom smjeru. Unatoč umornim nogama duhovna poletnost nas je nosila ususret siromašnima, bolesnima, hendikepiranima, izoliranima. Oni su nama, a i mi njima bili na radost. Koliko im je značio dolazak sestara svjedoče njihove riječi: „Nebo nas je posjetilo!“
Uvijek sam osjećala da od ovog naroda više primam negoli mu dajem. Njihov osmijeh i strpljivost, i to upravo i najčešće u najtežim životnim situacijama, kao što su glad, siromaštvo, nemogućnost školovanja djece, nemogućnost liječenja, itekako svjedoče o tome. Kao svojevrsna dužnica ovomu narodu, unatoč tešku početku misionarskog djelovanja, uvijek želim činiti još više. Uvijek više. I svu nadu polažem u Boga i njegovu ljubav.
Dolaskom u Bukavu za vrijeme rata nisam zaboravila zvanje da se pobrinem za djevojke koje su došle kao izbjeglice sa sela, da bi se sklonile u predgrađu kod obitelji koje su ih primile kao sluškinje. Njihovoj potrebi školovanja izišao je ususret i župnik, tako da je nama sestrama ustupio župne prostorije u kojima smo otvorile domaćinsku školu.

Izrada crkvenog ruha
 
Malo-pomalo naša se zajednica razvijala i Bogu je omiljela te nas je obdario novim duhovnim zvanjima. U zadnjih nekoliko godina naše su se mlade sestre Kongoanke osposobile te preuzele rad u domaćinskoj školi. Uz mlade sestrinske snage, ja sam se mogla sasvim posvetiti radu crkvene radionice i izradi crkvenog ruha. Taj me apostolat posebno raduje i daje mi mogućnost biti aktivna u službi domaće Crkve, tim više što je crkveno osoblje pokazalo velik interes za naš rad, kako župnici iz seoskih i gradskih župa, tako i iz drugih biskupija.
Za uspješan rad trebalo je nabaviti specijalizirane strojeve. Pouzdale smo se u providnost Božju, koja nas oduvijek prati i otkriva se vjerničkomu oku od prvog dana dolaska u DR Kongo, ondašnji Zair. Pitam se što bismo bez nje i njezina pretakanja u velikodušnost dobrih ljudi, koji, po onoj evanđeoskoj, ne žele da njihova ljevica zna što im čini desnica. Danas, zahvaljujući veliku srcu dobročinitelja, imamo tri stroja za vezivo. Moji suradnici u radionici jedna su bivša učiteljica i učitelj iz naše domaćinske škole.
Vrijedno je spomenuti da u našoj biskupiji postoji atelje za izradu liturgijskog ruha afričkog stila. Međutim mnogi svećenici više vole ruho koje sestre ukrašavaju, s nama dobro poznatim zapadnim liturgijskim motivima. Kad smo započele s radom u radionici, najprije smo šivale štole i albe. Svećenicima se stil ukrašavanja svidio, što je mene itekako ohrabrilo i dalo mi motivaciju za daljnji rad. Dosad smo imale narudžbe iz svih župa naše biskupije, u čemu vidim potvrdu i smisao postojanja radionice.
Zapravo, u svemu o čemu sam vam pisala vidim život baštine koju su nam prve sestre predale i koju želimo ostaviti novim naraštajima sestara u DR Kongu. Dao Bog da se karizma naše družbe i na ovom tlu što više razvije i razgrana na slavu Božju i na dobro ovog naroda, za budućnost naših zajednica i provincije.
Dragi prijatelji i molitelji misijskog poslanja Crkve i nas misionara! Vama na kraju i trajno zahvaljujem za svu podršku koju nam iskazujete dobrim djelima, molitvom i suradnjom. Bog vas poživio i svojim Duhom ispunio!


Povratak