Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

DR Kongo - Zvanje i identitet, naobrazba i poslanje vjeroučitelja - katehista u biskupiji Butembo-Be  

Objavljeno | 1.11.2018.

Piše fra Ilija Barišić

U cijeloj povijesti spasenja Bog poziva i vodi čovjeka prema intimnu, osobnu i duboku odnosu sa svojim  Stvoriteljem i Spasiteljem, sa svojim Posvetiteljem i Otkupiteljem – sa svojim Bogom.
Cijelu povijest spasenja sam Bog priprema cijeli ljudski rod na susret s Isusom Kristom, koji je Sin Božji, utjelovljena ljubav, jedini učitelj i put koji vodi čovjeka k Ocu i u život vječni; život prave radosti i vječne sreće za koju nas je stvorio.
Upravo zato Bog uspostavlja dijalog sa svakim ljudskim bićem, sa svakom ljudskom osobom. Bog se objavljuje na poseban način svojim izabranicima, da po njima poučava i odgaja, posvećuje i vodi svoj narod. Tako Bog, koji je gospodar povijesti, Bog koji poštuje svoje darove kojima je obdario čovjeka kad ga je stvorio na svoju sliku i priliku: slobodu, slobodnu volju i razum, Bog s čovjekom i po čovjeku, piše povijest spasenja, i to od početka pa sve do kraja ljudskog roda.
Sin Božji – riječ Božja, po kojoj je Bog sve stvorio i koja je postala čovjekom u Isusu iz Nazareta, ne objavljuje se samo ljudskomu razumu, nego cijelomu ljudskom biću i svim ljudskim bićima, u svim vremenima i na svim kontinentima i na svim jezicima.
 

Bog je onaj koji prvi otvara – uspostavlja dijalog s čovjekom, zove ga i potiče da se otvori Božjoj nazočnosti i da uđe u intimni odnos sa svojim ocem, koji ga ljubi i koji je jedini pravi Bog. To nas uči i Dogmatska konstitucija o Božjoj objavi kad veli: „U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi sebe i da saopći otajstvo svoje volje kojim ljudi po Kristu, riječi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi. I tako, ovom objavom nevidljivi Bog, u bujici svoje ljubavi, zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima i s njima druguje da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli.“ (DV, n. 2.)
Božji poziv i ljudski odgovor, Božje izabranje i slobodno ljudsko pristajanje, Božje poslanje i ljudski vjernički: „Evo me, pošalji mene!“
To su temelji našeg odnosa s Bogom i Božjeg saveza s čovjekom. To je početak Božjeg naroda i Kristove crkve, čiji smo udovi i članovi. To je početak ostvarenja Božjeg plana i najuzvišenijega ljudskog ideala: biti dijete Božje, baštinik Božjeg kraljevstva, dionik vječnog života i slavnog uskrsnuća po uskrslom Isusu Kristu.
To je temelj poziva i poslanja svakog vjernika, a posebno svakog vjeroučitelja – katehista, svakog svećenika i misionara na ovom svijetu i u ovom ljudskom društvu danas i ovdje.
To je ono što nam poručuje i sveti Petar u svojoj poslanici kad nam kaže: „Braćo, služite jedan drugoga – svatko milošću kakvu je primio – kao dobri upravitelji mnogovrsne Božje milosti. Ako se tko služi darom govora, neka je svjestan da govori riječi Božje! Služi li tko? Neka je svjestan da radi snagom koju Bog daje, da se u svemu slavi Bog po Isusu Kristu, komu pripada slava i vlast u vijeke vjekova!“ (1 Pt 4, 10 – 11)
Dakle zvanje i poslanje vjeroučitelja, to je dar Božji ponuđen cijeloj Crkvi i svakoj ljudskoj osobi koja želi, u svjetlu Božje objave, upoznati samog sebe i pravog Boga, svoj životni cilj i ostvarenje plana Božje ljubavi i Božje volje u svojem osobnom životu. A Božji plan i volja jest da ga svi ljudi upoznaju i ljube, da svi budu njegova djeca i dionici njegova kraljevstva i života, vječne sreće i njegove slave.
Zvanje i poslanje – misija svakog laika kršćanina i vjernika, pa tako i svakog vjeroučitelja –katehista, proizlazi iz samog sakramenta krštenja i potvrde, po kojima svaki kršćanin postaje dionikom: svećeničkoga, proročkoga i kraljevskog poslanja u Crkvi.
Uz taj opći i zajednički poziv, pojedini laici osjećaju u svojem srcu i savjesti te prihvaćaju poziv da budu vjeroučitelji – katehisti u službi Božjeg naroda. Tako Isus nastavlja pozivati pojedine ljude i žene, mlađe i starije; da ga slijede kao učenici, jer on je jedini pravi učitelj...
Kada tko upozna Isusa, svojeg učitelja, kad se zaljubi u njega, onda dotična osoba osjeća u svojem srcu i savjesti neodoljivu želju i snagu da i drugima navijesti tu radosnu vijest, da s drugima podijeli to duhovno iskustvo, koje osvaja i ispunja cijelo ljudsko biće, cijelo ljudsko postojanje i djelovanje. Duhovno iskustvo koje nas ispunja posebnom životnom srećom i puninom, neizrecivim nutarnjim mirom, pouzdanjem i predanjem.
Tako se zvanje i poslanje pretvaraju i postaju „pronađeno blago“ i „predragocjeni biser“, za koji se isplati ostaviti sve, pa i život svoj uložiti.
Tako se vjeroučitelj – katehist, sav sretan, s velikom radosti, posvećuje naviještanju Božje riječi, vjerskomu odgoju djece i mladeži te svih vjernika, katekumena i krštenih, koji žele rasti u vjeri i duhovnoj mudrosti, koji žele što bolje upoznati Isusa Krista i Oca koji ga je poslao te snagom Duha Svetoga kročiti prema cilju za koji su stvoreni.
Tako katehist – Isusov učenik, riječima i djelima, primjerom svojega osobnog života i cijelim svojim postojanjem svjedoči i potvrđuje da je Isus Krist zaista stvarna i milosrdna prisutnost Boga u svojoj Crkvi i svom narodu.
Tako vjeroučitelj koji živi i koji se hrani Božjom riječi i sakramentima, u kojem živi riječ Božja i snaga vjere, koja se očituje u djelotvornoj ljubavi prema bratu čovjeku i svemu stvorenju, dobiva i očituje svoj pravi identitet te postaje vjerodostojan imena „Isusov učenik“. Isusov učenik koji je spreman slijediti vjerno svojeg učitelja, sve do križa i smrti.
Isusov učenik koji je spreman ustrajati do kraja u svojem zvanju i poslanju i tako, sa svima onima koje je poučavao, postati dionikom Božjeg kraljevstva, koje nam je otvorio sam Isus Krist svojom pobjedom i svojim uskrsnućem.
Da, tako se uprisutnjuje i širi Božje kraljevstvo na zemlji, u kojem je svaki ljudski život Božji dar i Božja slava; u kojem su svi ljudi međusobno braća, sva ljudska bića djeca istog Oca, braća i sestre Isusa Krista, na čiju sliku i priliku su svi stvoreni.
Prva dužnost i poslanje vjeroučitelja – katehista jest hraniti sebe i druge duhovnom hranom, a to znači slušati i meditirati, moliti i naviještati riječ Božju. Živjeti i izgrađivati jedinstvo i sklad u obitelji – Crkvi koja mu je povjerila to poslanje.
To znači da vjeroučitelj – katehist živi svoje zvanje i poslanje, naviješta riječ Božju, svjedoči i prenosi drugima nauk Crkve, poučava i odgaja u vjeri, ali uvijek i samo u jedinstvu s Crkvom i u ime Crkve, kao glasonoša i poslanik Crkve. Njegova vjernost učitelju Isusu Kristu poistovjećuje se s vjernošću prema Crkvi koja mu je povjerila tu misiju, to poslanje.
Vjeroučitelj – katehist, koji je primio zvanje od Boga i poslanje od Crkve, koji je primio svu formaciju – odgoj u Crkvi i za Crkvu, on ne naviješta svoju osobnu riječ ni svoj nauk. On treba naviještati riječ Božju i prenositi nauk Crkve, on govori uime Crkve.
Upravo zato, vjeroučitelj – katehist, da bi bio sposoban i djelotvoran, da bi mogao odgajati i svjedočiti životom po vjeri, njemu je nužno potrebna trajna formacija kao i trajna potpora kršćanske zajednice, svećenika i lokalne Crkve.
Moje osobno iskustvo jest da bi svećenik – misionar u Africi, bez vjeroučitelja – katehista  i animatora, bio kao tijelo – odnosno „truplo“ bez udova, kao tijelo bez nogu i ruku...
Upravo zato u mojem misionarskom zvanju i poslanju, životu i radu, jedan od glavnih prioriteta, bijaše i jest: formacija vjeroučitelja – katehista. U našim franjevačkim misijama – župama svakog mjeseca barem je jedan cijeli dan posvećen formaciji vjeroučitelja – katehista. Dvaput u godini održavamo tečajeve, cijeli tjedan, za sve vjeroučitelje.
Pouke koje sam držao katehistima objavio je u obliku knjige katehetski centar u Bukavuu, i to na jeziku maši, a knjiga je prevedena i na jezik kisvahili s naslovom Želimo bolje upoznati TKO JE ISUS KRIST.
 


Povratak