Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Gana–Mogli bismo učiniti čuda...  

Objavljeno | 29.5.2016.

Piše misionar don Ivan Stojanović
 
Poštovani prijatelji misija!
Već sam pisao o novoj Misiji Tatale u kojoj djelujem. Sada vam želim opisati kako je proteklo preuzimanje misije, koje je bilo 31. siječnja 2016., i ostale događaje.
Nakon tečaja – seminara koji je bio raznolik i koristan za pastoralno djelovanje, moji su se salezijanski poglavari susreli s ocem biskupom i dogovorili dan primopredaje.
Na dan primopredaje okupilo se, za ovu misiju, silno mnoštvo. Došao je i biskup, koji je predvodio misno slavlje. Svećenici na odlasku, i ja, kao novi upravitelj misije, uputili smo svoje poruke narodu. Trojica smo propovijedali.
Nakon euharistijskog slavlja počelo je opće veselje, pjesme i plesovi uz domaća jela i domaće pivo pito. Slavlje je potrajalo sve do večeri.
Krajem veljače ostali smo samo mi salezijanci u misiji. Prijašnji upravitelji misije dobili su nova zaduženja.

Tjedni pohodi svakomu selu
Gana-Mogli-bismo-uciniti-cuda-03.jpgPlanirali smo nekoliko najvažnijih pastoralnih aktivnosti u središnjici i selima. Glavna aktivnost trebala je biti tjedni pohod svakomu selu i evangelizacija prisutnošću, biblijskim filmom i razgovorom. Proces priprema je još uvijek u tijeku. Po našem originalnom planu, ovaj pastoralni projekt trebao se početi ostvarivati polovicom veljače. U početku je sve išlo po planu, a onda smo naišli na nepredviđene poteškoće.
Nabavili smo generator, razglas, video projektor i onda je zapelo. Nemamo platno za prikazivanje filma. Morali smo putovati do naše prve misije, Odomase, i to smo riješili.
Ceste i putovi su nikakvi pa nas je naš posuđeni, stari i vjerni Nissan počeo izdavati. Malo-pomalo i guma prazna. Zadnji put, mladić koji je na tomu radio nije pritegnuo vijke, pa je na sred putovanja kotač otpao. Bogu hvala, nitko nije nastradao. Ponekad Nissan ne će upaliti. Valjda se pregrije, a pokazivači na ploči ne rade. Ponekad izgubi kontakt, vjerojatno zbog prevelike trešnje na cesti.
Nadali smo se novomu autu, ali zasada ništa od toga. Vjerojatno je negdje zapelo. Bit će da je na putu. Posljednje dvije godine otvoreno je osam novih postaja i svi trebaju pomoć. Liberija i Sijera Leone su u lošijem stanju od Gane, iako je i ova misija uronjena u nevjerojatno siromaštvo. Ako fizički nisi jak, ne možeš opstati. Ovdje rad na polju zahtijeva ljudsku fizičku snagu. Obitelji bez muške radne snage nemaju šanse.
Trebali bismo zaposliti jednog radnika, prevoditelja. Moramo naći pouzdanu osobu koja zna engleski i domaće jezike. Naš proračun to ne predviđa. Potrebni su katehisti koji bi radili samo taj posao. Misija broji više od 30 tisuća ljudi, raštrkanih uokolo 60 km.
Bez ceste, zapravo stalne prisutnosti, teško ćemo ih evangelizirati i primiti u Katoličku Crkvu. Kad bi svaka naša biskupija u domovini izgradila barem jednu kapelicu površine 300 četvornih metara ili školu (šest učionica, ured, ostavu, malu knjižnicu) i osigurala sredstva za jednog katehista, mogli bismo učiniti čuda.
 
Siromaštvo se prilijepilo za ove dobre ljude
Gana-Mogli-bismo-uciniti-cuda-05.jpgPuno je inteligentne djece koja ne mogu nastaviti školovanje. Ideja je ove godine iz svakoga sela školovati jednog dječaka i djevojčicu, a iz središta glavne misije pet dječaka i pet djevojčica. Nadam se da će se javiti 50 kuma i kumova. Cilj je iduće godine pomoći 100 djece.
Zato vam šaljem puno pozdrava i zamolbu za pomoć u ime naše djece, koja su izuzetno siromašna, ali uvijek vesela i nasmijana.
Oni su jamstvo uspjeha prve evangelizacije i Crkve u ovoj misiji. Siromaštvo se prilijepilo za ove dobre ljude i nikako da ga se riješe.
 
Naše radosti u susretima
Jedan me prijatelj u dopisu pitao koje su vaše misionarske radosti i žalosti. Ima ih puno. Svaki susret s ovim ljudima je radost, osobito s djecom. Svaki dan djeca dolaze u misiju. Učimo ih o Isusu i igramo se s njima.
Puno je veselja, smijeha, cike i vike. Znaju se naša djeca ljutiti, ali ne znaju psovati. Vole pjevati i plesati. Rado dolaze u crkvu. Lijepo je kad nas ljudi prihvaćaju i vole. Stalno nas pozivaju u svoja sela. Okupi ih se na stotine. Uvijek nas razvesele svojim darom: jam, kokoš...
Raduje me što prihvaćaju našu svetu vjeru. I oni koji nisu kršćani poštuju nas i cijene.
 
Poteškoće i nevolje
Vrućine su sada strašne, iznad 40 stupnjeva, a vode nema. Kiša nije padala od listopada 2015. Nažalost, bušotine su presušile. Mi u misiji kupujemo vodu i kolone školske djece svaki dan dolaze piti. Škole su udaljene 10-ak minuta od misije.
Bolesti su opasne. Prije nekoliko dana pokopao sam dječaka od sedam godina. Četvero djece u obitelji se odjednom razboljelo. Budući da nemaju novca, nisu ih na vrijeme odveli u bolnicu. Dječak koji se zvao Božji Put umro je isti dan i u noći smo ga pokopali. Bilo je tužno i mučno gledati mrtvo tijelo dječaka u naručju strica. Izmolili smo kratke molitve i pokopali ga. Išao je u crkvu, ali nije bio kršten.
Drugi primjer: starica je dovela petogodišnju djevojčicu u školu i molila da ju primimo jer u kući nema hrane. Baka je stara, mama se psihički razboljela i ne mogu hraniti dvoje djece. Posjetili smo ih i darovali im jam i kozu.
U mnogim selima je puno djece, a nema niti škole ni kapelice. Voda, ako je uopće ima, prljava je i zaražena. Srećom, neka sela imaju vodu i školu, a nemaju crkvice. Trebalo bi pomoći pet sela da dobiju vodu, 10 sela trebaju škole i kapelice.
Eto, to su neki od naših radosti i poteškoća. Volio bih pomoći, ali ne mogu. Nemam dovoljno novca, kao ni vi dragi čitatelji. Zato molimo Isusa i dobre ljude da nam pomognu.
Ovu cestu na slici nazvali smo žalosna otajstva našeg putovanja. Rashladni uređaj u autu je zakazao, pa se moramo znojiti malo većim kapljama znoja. Sav sam crven i šaren od osipa. Neka se i po toj žrtvi proslavi Isus!
 


Povratak