Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Gana–Ponovni dolazak u misije  

Objavljeno | 3.2.2016.

Piše don Ivan Stojanović
 
Dragi prijatelji misija!
Nakon dužeg boravka u domovini, gdje sam u različitim mjestima upoznao brojne divne ljude – na Knežiji i Jarunu u Zagrebu te na Kmanu u Splitu, prihvatio sam ponovni odlazak u misije te sam 28. listopada 2015. stigao u Ganu. Cilj je Tatale, nova salezijanska misija na sjeveroistoku Gane, uza samu granicu s državom Togo.
 

Radosni susreti
Najprije sam došao u našu bazu, provincijsku kuću koja se nalazi u gradu Ashaiman-Tema. To je salezijanska druga misija u Gani, otvorena 1996. godine. Uz dobrodošlicu braće, posebno svečanu dobrodošlicu pripremili su župljani Župe sv. Ivana Bosca, gdje sam bio voditelj misije više godina. Tu misiju započeli smo s 12 članova na bivšoj farmi kokošiju, svinja, ovaca i goveda. Prvo mjesto sastajanja i slavlja svete mise bio je malo veći kokošinjac. Zato sam se šalio sa svojim vjernicima da ćemo se zvati originalnim nazivom Chicken chapel international. Naime ovdje ima na tisuće različitih kršćanskih zajednica s kojekakvim imenima, pa je teško naći novo i originalno ime. O tome sam pisao prije 10-ak godina u Radosnoj vijesti.
Vjernici su bili Bogu zahvalni i posebno radosni što smo se ponovno susreli. Nakon euharistijskoga slavlja nije bilo kraja pozdravima i slikanju. Nakon toga, bio je doček u školi, uz pjesme, plesove i govore. Mladi, puni života, vole se i znaju veseliti.
 
Nekada siromašni učenici, danas priznati stručnjaci
Gana-Ponovni-dolazak-u-misije-016.jpgNakon toga na putu prema Misiji Tatale posjetio sam prvu salezijansku misiju u Gani – Odomase. Oni su već velika župa, s velikom crkvom Marije Pomoćnice. Lijepo je vidjeti da su iz malih katoličkih zajednica obje misije postale velike i vrlo značajne u evangelizaciji. I jednu i drugu misiju vode domaći sinovi. Sve im dobro ide osim financija.
Posebno sam bio radostan što sam susreo mnoge stare prijatelje u objema misijama. Neki su otišli s ovog svijeta u Očev zagrljaj, mnogi su stari i bolesni, a većina su mladi, koje nisam prepoznao, ali oni se mene sjećaju.
Brojni mladići i djevojke, koji su bili veoma siromašni, zauzeli su značajna mjesta u društvu. Mnogi su završili zanatske škole i imaju privatne poslove i uspješni su. Neki od njih rade u državnim ustanovama i dobro zarađuju, a velik broj je završio fakultete i sad su, kako oni to vole reći, "big men" – važni i veliki ljudi. Svi odreda priznaju da to bez don Boscove salezijanske zajednice ne bi bilo moguće.
 
U posjetu kod ljudi u poteškoćama
Jasno je da ima i onih koje smo pomagali, ali nisu uspjeli. Neke djevojke su se udale, a mladići oženili, ali u životu im ne ide dobro, niti u obiteljskom, niti u financijskom smislu. Manje-više išao sam posjetiti upravo njih i starije bolesne ljude.
U Odomaseu sam posjetio Augustinu, kćer pokojnog katehete Petra, koji je dao sve od sebe da pomogne Crkvu u svojem mjestu. Augustina je ostala siroče s još dvije mlađe sestre. Njih su preuzeli župljani i pomagali koliko su mogli. Augustina nije išla u školu, ali sestre jesu. U selu nema posla osim – "kupi i preprodaj". Time se i bave, a imaju i nešto zemlje koju obrađuju. Augustina ima troje djece, a muž nije baš za pohvalu. Ona se mora sama snalaziti.
Djevojka Serafina molila me za pomoć da postane medicinska sestra. Školarine za visoko školovanje su velike. Više od 1000 eura godišnje. Ona je bila mala djevojčica od tri godine kad sam otišao iz Odomasea. Kad me ugledala u autu, trčala je za autom i vozač ju je, srećom, vidio pa smo razgovarali. Jasno je da ju u početku nisam mogao prepoznati. Tek kad je spomenula tatu i brata, sjetio sam se te obitelji.
 
Misija Tatale i filijale
Gana-Ponovni-dolazak-u-misije-04.jpgNakon kratka posjeta Misiji Odomase s dva domaća salezijanca, brat Francis i brat Isak, uputili smo se prema Misiji Tatale. Posudili smo auto od novicijata. Do Tatalea trebalo nam je 10 sati. Cesta do grada Yendi je dobra a onda počinju muke: prašina, velike rupe…i tako 70 km. Trebalo nam je tri i pol sata za prijeći tih 70 km.
Kad smo stigli u Tatale, bio je već mrak. Svećenici Kletus i Abraham lijepo su nas primili. Budući da su nam rekli da se oni ne mogu brinuti za kuhanje i hranu, kupili smo hrane za 10-ak dana i ponijeli sa sobom, pa ćemo nekako to i skuhati. Srećom, oni su slavili Krista Kralja i bilo je oko 200-300 mladih, pa su žene kuhale cijeli vikend. Budući da su mene posjeli za glavni stol, kad su došli uvaženi uzvanici, iskoristio sam prigodu te za pomoć katoličkoj mladeži donirao 100 eura. To je bio dobar potez, pa su se i za ostale dane pobrinuli za kuhanje.
Kad smo vidjeli glavnu misiju, pošli smo u obilazak sela. To je doživljaj za pamćenje, koji se teško može opisati. Ceste, bolje reći, putovi su nikakvi. Gdje je put bio preoran strojevima, još se nekako i može voziti, jer vidiš barem gdje je put i kakav je. Kad se skrene s glavnog puta u bilo koje selo, nikada se ne zna hoćete li uspjeti proći taj put ili ne. Ne vidi se put, visoka je trava i auto upadne u brazde koje je napravio traktor ili veliki kamion. Zahvalan sam Bogu, ali ne samo ja, da smo se živi vratili s tog puta. Gurali smo auto dva puta, auspuh se slomio.... U neka sela može se samo motorom, i to malo jačim.
To su golema prostranstva zemlje. Tlo je već sasušeno, a trava spaljena, pa sve izgleda ružno i tužno. Pitao sam zašto pale te velike površine. Odgovor je bio da trebaju mladu travu, da krave i ostala stoka preživi sušnu sezonu.
 
Crkvi se pridružuju mladi, a stari se drže vjerovanja predaka
Zbilja nigdje ništa nema osim zemlje, prašine i ljudi, i to uglavnom mladih ljudi. Sela su mnogobrojna i svaka filijala ima od 1000 do 3000 ljudi. A 19 je filijala. Neke autom nismo mogli ni posjetiti.
Ljudi su dobri i gostoljubivi. Crkvi se pridružuju samo mladi. U selu niti jedan starac ili starica ne žele napustiti vjeru predaka. Ali sreća je što ne brane djeci da se druže s misionarima i da idu u crkvu.
Nakon što smo posjetili sela, htjeli smo se susresti s mjesnim biskupom. Međutim biskup je bio odsutan, često je na putu.
Ipak poslao je svojeg vikara, koji nam je dao pozivnicu za tečaj koji će trajati 10 dana. Različite su teme i nitko ne može početi misijsko djelovanje bez toga tečaja. Drugi dan krenuo sam na tečaj, jer mi trebaju dva dana da stignem do sjevera zemlje. Od Ashaimana do Odomasea jedan dan autobusom i opet ćemo posuditi auto od novicijata, pa ćemo poći u Biskupiju Yendi. Nadam se da ćemo na tom tečaju dogovoriti termin preuzimanja misije.
Kakav je bio smještaj u misiji, to vam mogu dočarati ova dva detalja: ako se želiš umiti ili istuširati, moraš otvoriti vodu na veliku spremniku i onda trčati pod tuš! I opet trčati do velikog rezervoara i zatvoriti vodu, da bude što manja poplava...
Uglavnom, bit će veselo i radno ozračje kad konačno preuzmemo misiju. A trebat će i puno ulaganja. Za početak imamo barem jedan dobar auto s pogonom na četiri kotača i jedan motorkotač. Kasnije, ako budemo željeli stići do svih sela, trebat ćemo još jedan auto i još jedan motocikl.
U samom početku bit ćemo trojica: dva brata i ja svećenik. Kasnije se nadamo još jednomu svećeniku. Toliko zasada, uz iskren pozdrav svima.
 


Povratak