Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Haiti - S Kristom boli dobivaju novi smisao  

Objavljeno | 17.4.2020.

Piše s. Ana Uložnik i s. Liberija Filipović

Prošla, 2019. godina bila je za haićanski narod još jedna teška godina, zbog ekonomske i socijalne krize. Zbog krize uslijedili su ulični neredi i manifestacije po gradovima. Prometnice su bile blokirane zapaljenim  gumama i barikadama te je kretanje bilo ograničeno i vrlo rizično. 

Većina škola i državnih institucija bile su zatvorene. Vladala je velika nesigurnost. U tom vremenu nesigurnosti ljudi nisu mogli do grada da bi prodali svoj urod i nešto zaradili, što je bilo katastrofalno, jer većina ljudi živi od poljoprivrede. K tomu je i u gradovima nestajalo hrane i počela je puka borba za preživljavanje. Unatoč tomu što su Haićani miran i strpljiv narod, više nisu mogli izdržati. Započeli su borbu manifestacijama i blokadama. Najteže razdoblje trajalo je od rujna do prosinca 2019. godine. To razdoblje bilo je proglašeno „zaključanom državom“ –„peyi look“, zbog zatvorenih granica i nemogućnosti kretanja. Uza sve to, šest mjeseci bili smo bez struje. Benzinske crpke također su bile zatvorene.
Bilo je to vrijeme zaista velike patnje za haićanski narod. Ali, Bogu hvala, prije Božića stanje se primirilo i promijenilo. Otvorile su se prometnice, tako da su i škole i druge institucije počele normalno funkcionirati. Na Novu godinu dobili smo i struju. Sada gotovo svaki dan imamo struju sat-dva. Takvu situaciju gladi, neimaštine, blokade i nemogućnosti kretanja ljudi ovdje ne pamte. I ne samo da je vladala politička, ekonomska i socijalna kriza, nego su i neki dijelovi države bili pogođeni vremenskom nepogodom, koja je uništila sve plodove, razrušila i odnijela njihove skromne kućice. Većini ljudi u toj nepogodi, od svega što su imali, ostalo je samo ono što su nosili na sebi.
Ali unatoč svemu pokazali su veliku vjeru u Boga i nadu da će Bog sve izvesti na dobro. Uvijek se i nanovo iznenadimo koliko ovaj narod ima strpljivosti, izdržljivosti i radosti bez obzira na životne teškoće i nedaće. Uvijek vjeruju u bolje sutra i Boga, koji sve izvodi na dobro. Snaga ovog naroda nalazi se u njihovoj vjeri, zbog koje svaki dan svoj život predaju Bogu. Zahvaljuju Bogu za život i traže jakost za nadolazeće dane.
I mi smo naučile zajedno s njima moliti, trpjeti, ali i nadati se. Naše poslanje i služenje nastojimo uvijek živjeti u dvije dimenzije: molitvenoj, po kojoj prepoznajemo volju Božju u našem životu i u kojoj dobivamo jakost, i karitativnoj, po kojoj živimo svoje misijsko poslanje.
Bolesnicima je najteže. Papa Franjo poziva nas da se približimo bolesnicima i da svojim djelima nježne ljubavi i bliskosti pokažemo i posvjedočimo sliku Krista Dobrog Samarijanca. Molitvom smo prepoznale i taj vid našeg djelovanja i uključile smo se u župni pastoral bolesnika, zajedno sa svećenicima i župnim suradnicima. Župa je veoma velika, pa zato i bolesnika ima mnogo. Prigodom posjeta bolesnicima molimo s njima, slušamo njihove patnje, boli, potrebe te im nastojimo pomoći koliko i kako možemo. Zajedno s njima predajemo njihove boli Kristu, koji nas poziva: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (Mt 11, 28) A Bog zaista daje snagu i milost.
Svaki posjet je poseban i dirljiv. Njima je to znak da ih dragi Bog nije zaboravio. Po tom pastoralu ne samo da smo ljude približile Kristu, nego smo se i same približile Kristu. Mnogo je događaja i doživljaja koji su nas ohrabrili. U tim smo posjetima doživjele i mirenja obitelji.
U pastoralu bolesnika osvjedočile smo se da je zaista jedino Krist onaj koji daje jakost i snagu nošenja i podnošenja križa. Srele smo teško bolesne ljude koji svoje patnje hrabro nose zajedno s Kristom. Oni nam svjedoče kako su po svojoj bolesti spoznali Krista Spasitelja i Otkupitelja te da s Kristom njihove boli dobivaju novi smisao. I mada oni nisu bili ozdravljeni, po njihovoj boli i molitvi Bog je dao druga duševna ozdravljenja članovima njihovih obitelji.
Svaki tjedan susretnemo različite bolesnike. Posebno nam se u srce urezao posjet jednoj starici koja ima devedeset godina. Ona je poslala poruku da dođemo k njoj i da se pomolimo s njom. Živi u skromnoj kućici, iskovanoj od starog lima. Može se reći da je još uvijek dosta dobra zdravlja. Nakon molitve iza njezine kućice primijetile smo teško bolesna čovjeka koji leži na podu. Zove se Emil. Emilu su od cerade napravili jednu malu prostoriju. Ležao je na podu, na „tepihu“ ispletenu od palminih grana. Nije bio obučen, nego je bio samo pokriven običnom plahtom. Došli smo do njega i pokušali razgovarati s njim. Nije baš govorio. Na to su se okupili susjedi, koji nam objasniše da je to brat stare bake, koji je već pet-šest godina nepokretan i na tom „tepihu“ spava i jede kad mu tko što donese. Prepušten je na milost i nemilost drugih. Budući da prostorija u kojoj boravi nije zatvorena, miševi, štakori i druge životinje bili su mu česti posjetioci. Vidjevši ga u takvu stanju, prepoznali smo u njemu Krista patnika, koji nas čeka, i uvjerili se da Gospodin uvijek nađe načina da nas odvede onamo gdje nas treba. Emilu smo ponudili smještaj u „azilu“, u kući za siromahe, i odmah je prihvatio. Tako da smo ga taj isti dan smjestili, a prije toga smo ga odveli i u gradsku bolnicu. Liječnici i medicinske sestre učinili su nam uslugu tako što su ga primili na hitnu i odmah obavili sve pretrage. Bogu hvala, nije imao nikakve zarazne bolesti, nego samo anemiju. No ustanovili su mu lomove u kuku. Kad smo ga podigli s kreveta da ga odnesemo na snimanje kuka, teško je izgovorio:  „Moja sestro, kud ćeš sa mnom, pa tek sam dobio ovako lijep krevet. Lijepo mi je ovdje i udobno.“ Na to smo mu rekli da je sad u bolnici te da ćemo napraviti još jednu pretragu i da nakon toga idemo u azil, gdje će on dobiti svoj krevet. Nasmijao se i zahvalio. Završivši sve preglede, otišli smo u azil, gdje su mu ostali siromasi zaželjeli srdačnu dobrodošlicu. Prvih dana gotovo da nije uopće govorio. Mislile smo da ima govornu manu ili poteškoće s govorom. Ali danas, nakon dva mjeseca Emilova boravka među nama, možemo reći da se prilično dobro opravio.
Liječnici su proučavali njegov slučaj i došli do zaključka da bi mu se moglo pomoći operacijom te da bi nakon toga mogao ponovno hodati. Sad smo u fazi organiziranja njegova odlaska na operaciju, s nadom da može ponovno prohodati.
Emil je sretan i zadovoljan. Svaki dan zahvaljuje Bogu što ga je spasio iz njegove muke i dao mu dostojanstvenije uvjete života. Među ljudima došao je k sebi, stvorio je nova prijateljstva i rado razgovara. Sretne smo da njemu i drugima poput njega možemo iskazati pažnju. U susretu sa siromasima i potrebitima nastojimo svakodnevno prepoznati Isusa, koji nam govori: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 45)
Hvala što nam pomažete unatoč svojim teškim životnim situacijama i potrebama. Jednom mjesečno slavimo i sv. misu na vašu nakanu i zahvaljujemo Bogu za vas i predajemo mu vaše potrebe. Sa štićenicima svakodnevno molimo Krunicu da vas dragi Bog blagoslovi, čuva i vodi u sve dane vašeg života.
Zahvaljujući vama, dragi naši dobročinitelji i prijatelji misija, koji nas podupirete materijalno i duhovno, i mi možemo pomoći našim bližnjima u kojima se Krist „sakrio“.


Povratak