Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Island–Kapela u Dalvíku  

Objavljeno | 4.5.2017.

Piše s. Celestina Gavrić
 
Dva dana nakon što su Hrvatska i Island ukinuli vize za turistička putovanja, došla sam i ja s hrvatskom putovnicom i bez vize, prateći našu vrhovnu poglavaricu majku M. Angelinu, da bi ona osobno vidjela gdje ćemo mi, njezine sestre, karmelićanke Božanskog Srca Isusova, doći u svibnju živjeti svoj posvećeni život i djelovati u Biskupiji Reykjavik, u Župi sv. Petra Akureyri, na sjeveru Islanda. Tad nas je župnik vlč. Patrick Breen povezao sa sobom u 44 km udaljeni Dalvík, gdje je on katehizirao dva dječaka za prvu pričest u roditeljskoj kući jednoga od njih, a nas je ostavio u posjetu u obitelji onoga drugoga.

To je bio moj prvi pastoralni kontakt s Dalvíkom: jedna obitelj poljska, druga islandsko-filipinska, katolika ni 2 %. Dakle u Dalvíku je bilo samo dvoje vjeronaučne djece. A ni u cijeloj župi, koja je tada obuhvaćala zemljopisno polovicu Islanda, nema ih puno više. Te su godine u cijeloj župi na prvoj pričesti bila ta dvojica dječaka i još jedna djevojčica.
 
Vjeronauk u obiteljskim kućama
 
S godinama se situacija na Islandu mijenjala, pa tako i u Dalvíku. Postajalo je sve teže održavati vjeronauk u kućama, a neke obitelji više nisu ni htjele da se kod njih redovito okuplja više od četvero tuđe djece. Onda smo uspjeli dobiti dopuštenje da se služimo mjesnom školom, ali petkom poslije nastave. To je bilo vrlo nespretno, jer kada svim drugim učenicima počinje vikend, naša djeca su još trebala ostati u školi na vjeronauku. Događalo se da nekada zaborave, nekad im se ne da, nekad ih je bilo stid. Osim toga, kada nije bilo nastave, škola je bila zaključana, a nama to nitko ne bi javio. Pa bismo onda vozili 88 km samo da vidimo Dalvík, kako sam znala reći.
Za misu smo iznajmljivali luteransku crkvu jednom na mjesec. Pa se i tamo znalo dogoditi da su i na našu nedjelju oni imali kakav program u svojoj crkvi i onda za naš narod nije bilo sv. mise. Sjećam se da sam znala zaplakati kad bih primijetila da tamo nije bilo sv. mise već tri mjeseca.
Sve je to naša majka M. Angelina slušala i od nas i od župnika, koji se u međuvemenu promijenio. Osim toga župnik vlč. Hjalti Thorkelsson joj je rekao da kupnja nije u planu, jer svojih sredstava ionako nemamo, a redovna pomoć od Njemačke biskupske konferencije odlazi na redovni crkveni život biskupije te da u biskupiji ima i većih zajednica koje trebaju mjesto za okupljanje. Susreti s biskupom su joj to sve potvrdili.
 
Kupnja i uređenje kućice
 
Island-Kapela-u-Dalviku-03-(1).JPGJednog se dana rodila ideja i pitanje bismo li mi mogle što učiniti. Tada je majka M. Angelina rekla da bi ona pokušala naći donatore.
Takvo stanje je trajalo, koliko se sjećam, tri godine. U srpnju 2015. godine kupili smo staru kućicu, za koju arhitekt reče da ne će biti puno troška oko popravaka, možda više oko preuređenja za naše potrebe. To nas je napunilo radosnom nadom da bismo nakon kupnje mogli sve urediti i još malo dograditi te dobiti mjesto za vjeronauk i sobicu za svećenika, ako bude trebalo da prenoći. Kad je počelo uređivanje, sve čega su se radnici dotakli gotovo doslovno im se smrvilo pod rukama ili alatom. Krov, za koji je procijenjeno da je u prilično dobu stanju, trebalo je potpuno skinuti, baciti i još platiti odvoz i nabaviti drugi. Do kolovoza prošle godine uspjeli smo urediti kapelu s 28 sjedećih mjesta (a u Dalvíku i okolici imamo 210 vjernika) te malenu kuhinju, koja služi i za ispovjedaonicu, i za sakristiju, i za vjeronaučnu dvoranu, a hodnik između kapele i kuhinje služi dijelom i za sakristiju, jer u kuhinji nema dovoljno mjesta za paramente i da bi se svećenik s ministrantom mogao ondje opremiti. Kuća ima i kat, ali je on ostao nedovršen. Uređenje ide polako, kako se prikupljaju sredstva za ono što se kupiti mora, a radovi se izvode volonterski. Sreća što je stalo u fazi kada smiju i neregistrirani profesionalci nešto raditi. Tako je to na Islandu!
 
Pastoral u kapeli naša je najveća radost
 
Sv. misa služi se svake nedjelje i nitko nam ne može reći da se to „danas ne bi moglo“. Neizmjerna je radost vidjeti naš narod kako ondje dolazi i ulazi, smireno i povjerljivo kao u svoje. Dobili su prigodu prakticirati i ispovijedati svoju vjeru. Istina je da katolika ima više od dvije stotine, ali ih samo 20 – 40 dolazi na sv. misu, nekada malo više. Na vjeronauku imamo 16-ero djece za prvu pričest, u prvoj i drugoj godini pripreme, za krizmu imamo četvero djece, u prvoj i drugoj godini. Lani ih je bilo sedmero. Iz 20 km udaljena Ólafsfjörðura dolaze djeca na vjeronauk subotom i njihove obitelji na sv. misu s njima nedjeljom.
Nedavno sam se vratila sa susreta mladih, koji se, kako znamo, održava uz Cvjetnicu. Budući da smo mi daleko od Reykjavíka, krenuli smo u petak, da bi djeca mogla sudjelovati u subotu od 14 sati, pa do u nedjelju 14 sati. Od 14 mladih koji su s nama bili, bilo ih je šestero iz Dalvíka i jedno iz Ólafsfjörðura.
Evo i jedna zgodica da se malo nasmijemo i da primijetimo koliko je obitelj važna. Jedne subote na vjeronauk druge godine za prvu pričest dovede Dawid iz Ólafsfjörðura bratića koji je došao u posjet iz Poljske. Ja tepam nešto poljskoga, mogu pozdraviti dijete, ali vjeronauk je na islandskome. Dawid, koji je inače aktivan i dobar dječak, ne zna što će od sebe. Bratić, koji ništa ne razumije, gleda njega i očekuje pomoć i razumijevanje, on mu mora biti na usluzi, a zauzet je. Najednom onako dječje iskreno kaže: „Što je meni dosadno, ja ne znam što ću od sebe.“ Ja ga gledam, žao mi je, a on me, evo, uvjerio da ono nešto malo što sam ja ubacivala na poljskome na satu nije dovoljno. Uto nam priteče Jens u pomoć. Gleda Dawida, pa mene i onda kaže Dawidu: „E zamisli nju. Svaki tjedan vozi iz Akureyrija u Dalvík radi nas. A da znaš, nikakve novce ne prima za to.“ Rekoh, to je plod ozračja u obitelji. Jer osmogodišnje dijete ne bi to znalo reći da nije od koga čulo.
Dragi prijatelji, sretan i blagoslovljen Uskrs! Srdačna hvala za svaku vašu potporu. Računamo i dalje na vas. Vaša molitva i vaše žrtve naša su snaga. Bog vas blagoslovio.
 
P. S. Evo samo da pohvalim: dođem u Reykjavík u našu kuriju i sretnem mlada, nepoznata čovjeka. Pozdravim islandski, a on odgovara engleski da je ovdje novi i da još ne zna islandski. Pitam ga odakle je, a on: „Iz Bosne, iz Sarajeva.“ A ja sva radosna: „Pa nama ne treba ni islandski ni engleski!“ On se zove Ivan Sović, a vi sigurno znate tko je on, pa vam ne moram reći.


Povratak