Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Island–Svećenici na mojem pastoralnom putu  

Objavljeno | 1.3.2018.

Piše s. Celestina Gavrić

Djelujem u Župi svetog Petra Akureyri, na sjeveru Islanda. Otkad sam ovdje, evo već gotovo 18 godina, promijenili smo dva biskupa, a naš sadašnji biskup, mons. David Tencer, treći je po redu. Promijenili smo i dva župnika i sada očekujemo trećega.
Župa u Akureyriju osamostalila se je 2000. godine, a prije 44 godine bila je filijalna kapela katedralne župe u Reykjaviku, udaljena čak 400 km. U tom razdoblju ovdje nije uvijek bilo svećenika. Jedno su vrijeme djelovali laici, irski misionari iz Marijine kongregacije, a kad su otišli u misije u Sibir, ovdje je ostala samo jedna njihova članica. Kasnije joj se pridružila redovnica misionarka iz Družbe sestara od milosrđa, također Irkinja, s. Maria Immaculata Daltun. Nakon nekog je vremena misionarka laikinja bila premještena u filijalu na krajnjem sjeverozapadu u Ísafjörðuru, što s. Maria Immaculata opisuje kao jedan od najtežih trenutaka u svojem životu. S. Maria Immaculata izgradila je našu župnu crkvu, koja je bila dovršena i blagoslovljena u lipnju 2000. godine, a sestra se radi dobi i zdravlja u rujnu vratila u Irsku.
Moje pripreme za dolazak na Island počele su u prosincu 2000. godine, a ovdje sam došla u svibnju 2001. O svojem radu, iskustvima i doživljajima pisala sam već nekoliko puta, ali sad bih željela pisati o životu i radu dvojice svećenika koji su vrlo značajni za moje djelovanje na Islandu.

2018-03-Island_Svecenici-na-mojem-putu1-(1).jpg

Tragovi vlč. Hákona

Kad je Crkva kupila kuću u Akureyriju 1956. godine, onamo je došao vlč. Hákon (čit. Háukon) Loftsson. Vlč. Hákon je bio jedini katolik u svojoj obitelji. Kako je došlo do toga da je želio postati katolikom, pa čak i svećenikom, ne znam. Znam samo da je njegov otac bio vrstan fotograf u Reykjaviku i da je prvi snimio film na islandskome. Film je bio poprilično kratak, ali važan za povijest toga malog naroda. Činjenica da je njegov sin postao katolikom nije stvorila napetost u obitelji.
Vlč. Hákon rođen je 1919. godine, a preminuo je s 58 godina. Njegovo slabo srce otkazalo je nakon što je napadnut na cesti u Americi, gdje je i preminuo ubrzo nakon toga nemilog događaja. Sahranjen je 20 km od Akureyrija, na groblju uz crkvicu posvećenu Majci Božjoj. Iako je to luteranska crkva, vjerujem da je izabrao upravo to mjesto jer se ondje nekada nalazio katolički benediktinski samostan, koji je ukinut za vrijeme reformacije.
Vlč. Hákon bio je svećenik koji je imao prostorno najveću župu, ali s najmanje vjernika. Nasuprot kući – kapeli, u kojoj je stanovao, nalazi se gimnazija u kojoj je predavao latinski, engleski i danski. Svaki dan je služio svetu misu i pozivao je na nju svoje učenike. Neki su se odazvali, sprijateljili se s njime. Pomislili bismo: „Evo, s lakoćom je vršio zadaću ribara ljudi.“ Ali nije bilo baš tako. Otkad su se Vikinzi naselili na ovom ledenom otoku, moglo bi se reći da nije lako „uloviti“ ih u mrežu. To je zapravo dugotrajan proces. Jednom prigodom susrela sam čovjeka koji mi je rekao da je na njega imao veliki utjecaj njegov profesor latinskoga u gimnaziji, katolički svećenik vlč. Hákon Loftsson. Zaista sam bila iznenađena. Čovjek s kojim sam razgovarala već je bio u dubokoj starosti, a tek je tada uvidio koliko je na njega utjecao njegov nastavnik iz srednje škole... Upoznala sam i dvije luteranske pastorice koje su također bile učenice vlč. Hákona.
Prije pet godina uspjeli smo promijeniti nadgrobnu ploču na njegovu grobu. To je za nas bila velika radost. Otkad smo saznale da je ondje pokopan, mi redovnice brinemo se za urednost i donosimo cvijeće na njegov grob. U travnju prošle godine obilježili smo četrdesetu obljetnicu smrti vlč. Hákona. Tom smo prigodom postavili u crkvenoj dvorani malu izložbu o njemu.
Vlč. Hákon bio je izrazito društven i zanimljiv. Svirao je i pjevao, organizirao priredbe i okupljao nastavnike. Imao je zaista mnogo prijatelja. Također je preveo velik broj liturgijskih knjiga. I za mene osobno je djelovanje vlč. Hákona bilo izrazito važno. Smatram da svoje djelovanje temeljim na njegovu radu i žrtvi.

2018-03-Island_Svecenici-na-mojem-putu3.JPG

Od obraćenika do katolika

Sadašnji župnik, vlč. Hjalti Thorkelsson, jedan je od malobrojnih svećenika koji je podrijetlom Islanđanin. Jedini je katolik u obitelji. Njegova je nećakinja protestantska pastorica, ali to ne stvara napetost u obitelji. Jedan mu nećak radi u uredu u našoj kuriji i pjeva u katedralnom zboru, ali nikada nije tražio da bude primljen u puno jedinstvo Crkve. Imao je brata koji je bio orguljaš i posljednjih nekoliko godina života proveo je u našoj katedrali, ali također nikada nije postao katolikom.
Vlč. Hjalti školovao se je za nastavnika i pedagoga u Njemačkoj, gdje se je upoznao sa benediktincima i to je poznanstvo urodilo željom za pripadnošću Katoličkoj crkvi. Tad je odmah počeo studirati teologiju i pripremati se za svećeništvo. Bio je kapelan i župnik u Hafnarfjörðuru, gdje je izgradio veliku crkvu sv. Josipa. Bio je nastavnik i deset je godina bio ravnatelj katoličke škole. U dva je navrata kratko djelovao kao župnik u Njemačkoj. Posljednjih deset godina djeluje kao naš župnik u Akureyriju.
Vlč. Hjalti je pun poštovanja prema svim suradnicima i nije nametljiv. Sestra Marcelina i ja vodimo župni vjeronauk, zajedno s njim. Ranije nam je znalo biti poprilično teško jer nismo imale nikakvih knjiga ni materijala. Otkad je u našoj župi, vlč. Hjalti je sastavio radne bilježnice koje nam pomažu u pripremi i izvođenju nastave, a sve što sam osmisli, nesebično dijeli s nama. Pokazat će nam svaki list papira, svaku najmanju stvarčicu, gdje je što stavio ili pospremio. Ispričava se za svaku, pa i najmanju pogrešku, zahvaljuje za svaku uslugu, čak i za nešto što je dužnost nas kao suradnika. Za vjeronauk nas je vlč. Hjalti veoma obogatio.

2018-03-Island_Svecenici-na-mojem-putu4.JPG

Ove godine vlč. Hjalti navršava 75. godinu. Njegovo zdravlje i snaga vidno slabe i on to vidi, osjeća i prihvaća. Kaže da crkveni zakoni propisuju da se u toj dobi treba odreći odgovornih dužnosti i zbog toga je molio biskupa da providi što će dalje biti sa župom. Nama je neizmjerno žao što odlazi, vjernicima također, ali s jednakom ljubavlju želimo prihvatiti i novog svećenika koji će doći u našu župu.
Na kraju bih vam željela opisati nešto što sam osobno doživjela kao pravo malo čudo. Već nekoliko godina osjećam strah od vožnje. Najprije sam ga osjećala kad bih odlazila na veće udaljenosti, a kasnije i kad bih odlazila u obližnja sela. Zbog toga mi je trebao „vozač“ do filijale, koja je tek 44 km od nas. Bila je to veoma nelagodna situacija i nije uvijek bilo lako pronaći nekoga tko bi me mogao odvesti. Udaljene vjeroučenike nisam mogla osobno posjećivati, komunicirali smo jedino putem Skypea.
Prije gotovo dvije godine počele smo pomagati jednoj brojnoj obitelji, u kojoj je majka bila veoma bolesna. Provela je nekoliko mjeseci u bolnici i za to smo ju vrijeme svakodnevno posjećivale. Kad je došla kući iz bolnice, trebalo ju je i dalje posjećivati. Budući da sam jedina imala takve dužnosti koje sam mogla obaviti kasnije, svakodnevno sam ih posjećivala i vozila se do njihova zaseoka, koji je udaljen 12 km. Poglavarica mi je spomenula da bih mogla pokušati ići sama u filijalu i voziti polagano na mjestima gdje osjećam strah. Tako sam i učinila. Prvi put sam se osjećala toliko loše da sam mislila da je najbolje da odustanem. Drugi put je bilo bolje, a treći put odlično. Mislila sam da ću moći voziti samo ljeti, ali zimi nikako. No s Božjom milošću i pod njegovom zaštitom sada vozim po snijegu i ledu, gotovo kao onih prvih godina kad sam išla po gotovo cijelom Islandu neovisno o vremenskim prilikama. Često se pitam je li to čudo darovano meni ili svima nama? Mislim da je Bog blagoslovio naš trud i ljubav prema spomenutoj obitelji.


Povratak