Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Island–Spasenje stiže u svaki život  

Published | 5/13/2015

Dragi prijatelji misija!
Evo smo proslavili Uskrs i sigurno smo bili i jesmo zajedno, jer još traje uskrsno vrijeme, a kao misijska Crkva skupa smo sudjelovali i u širenju Isusove radosne vijesti spasenja. Spasenja koje nam uskrsno otajstvo posadašnjuje i mogli smo ga još jednom prolaziti, a koje stvarno osobno prolaze toliki i toliki mučenici upravo ovih naših dana. Osobno se stidim kad mislim na njih, ali im onda pred Bogom ljubavi zahvaljujem za svjedočanstvo i molim svjetlo i snagu za one koji će slijedeći biti pozvani svjedočiti na mučenički način.
Mi ovdje na sjeveru, koji je uglavnom najbolje poznat kao hladan, a onda po aurori borealis (mi to zovemo sjeverno svjetlo), trudimo se da radosna vijest spasenja prodre stvarnije i dublje u sve živote. Evo nekih iskustava; zapravo ću izdvojiti samo dva.

Godišnji susret mladeži
Počet ću s mladima. Kod nas se na Cvjetnu nedjelju održava godišnji susret mladeži u Reykjavíku, sjedištu naše biskupije, a to je onda za nas iz župe sa sjedištem u Akureyriju dosta daleko. A k tomu su i naši mladi malobrojni. To je sve pridonijelo da nismo sudjelovali na susretu. Ali je 2012. naša s. M. Marcelina otišla sa samo jednom djevojkom, bila je tad tek krizmanica, i to ju je toliko oduševilo da je odmah zašeljela ići na međunarodni susret, koji je bio sljedeće godine u Brazilu. Obitelj je to dobro primila i onda su štedjeli godinu dana da joj to omoguće. Vratila se oduševljena i do danas je oduševljena, ali je onda taj dio "posla" opet nekako stao.
Ove su vjeronaučne godine opet krizmanici postali moja "briga", pa sam se nekako na vrijeme sjetila da se počnemo pitati oko sudjelovanja. Izgledalo je da nam sve stoji na putu da bi to spriječilo. Ali smo ipak počeli odmotavati klupko. Jer ja osobno više na uspijevam voziti auto na duge relacije, imamo samo male osobne aute, i kod nas i na župi. Biskupija ima jedan jedini kombi, s devet sjedišta, dar organizacije "Bonifatius Werk" iz Njemačke, ali to je tako daleko. I tko zna nije li već zauzet? A onda i tko će ići po njega, tko nas voziti... Onda smo počeli dogovore između nas redovnica, župnika Hjaltija i kapelana Adama. Najvažnije je bilo to što se župnik oduševio idejom. On je trebao zamoliti auto. Druga prevažna točka bila je to što je kapelan odmah bio spreman ići po taj auto i voziti nas, a onda ga i vratiti. Vraćanje i nije bilo tako poseban posao, jer je baš u to vrijeme bio mjesečni sastanak svećenika, pa je to bilo kao usput. I okupilo se šest naših mladih i nas dvije redovnice, i još s vozačem, pun kombi! I tamo i nazad dio je puta bio veoma težak za vožnju jer je bila vijavica, ali je sve dobro prošlo, svi smo bili sretni i zadovoljni. A mladi? Kad sam srela oca dvoje krizmanika, brata i sestre, on reče da su djeca tako oduševljena da će sljedeći put i on ići.
Službeni je dio susreta mladih bio za nas putnike izdaleka prekratak, petak popodne do subote oko 14:30 sati.
 
S katolicima u središtu biskupije
A onda smo mi htjeli pokazati našim mladima katoličku prisutnost u Reykjavíku i okolici. Mi smo daleko, a neka djeca su uz to iz još manjih mjesta od Akureyrija, pa se ponekad kao katolici osjećaju osamljeni. Upoznali su redovnice misionarke ljubavi i neke druge, potom crkve i kapele. Veoma zanimljivo je bilo posjetiti crkvu sv. Ivana Pavla II., koja je bila ekumenska kapela u vrijeme dok je ovdje bila američka vojna baza. Poslije toga ju Luteranska Crkva nije trebala, a mi smo ju konačno nakon nekoliko godina napora ipak uspjeli kupiti. Kad bi mladi iznijeli svoja iskustva, izronilo bi puno toga, ali ja sam doživjela najjače iskustvo, nazvala bih ga pozitivnim šokom. Naime, kad smo ušli u jednu dvoranu gdje je svećenik, ondje u službi, upravo održavao vjeronauk, vidjela sam skupinu katoličke djece, njih dvadeset i jedno. Da, 21 dijete u istoj grupi, otprilike iste dobi, spremaju se za prvu pričest. Takav prizor nisam vidjela 14 godina, otkako sam misionarka na Islandu. To više nije uopće izgledalo kao dijaspora.
A onda smo trebali dalje, pa smo posjetili Vikinški svijet, atrakciju za koju ja nisam ni znala, ali je svećenik Adam znao, pa je htio da i to naša djeca vide.
Na samu Cvjetnicu bili smo na misi u karmelu. Poslije mise jeli smo u blagovaonici i potom razgovarali s karmelićankama u govornici. Njihova radost i jednostavnost tako je djelovala da su i naši mladi bili jednostavni i neusiljeni. A onda su nas sve zadivili: već prije im je Adam protumačio da sestre bosonoge karmelićanke ne izlaze iz samostana, pa je prema tomu pravilo da tko koristi dvoranu, ostavi ju urednu iza sebe. Odjednom su počeli sve prikupljati, čistiti, prati, spremati, bez panike i predbacivanja tko će što napraviti.
 
Toplina Isusova Srca topi led nepovjerenja
Evo i jedno novije iskustvo. Treće uskrsne nedjelje pošla sam na popodnevnu misu u Húsavík. Tamo je, kao i u svim mjestima izvan župnog sjedišta, misa jednom mjesečno. Budući da opet pokušavam oživjeti kontakte s obiteljima djece koja imaju rođendan, tako da mi nitko ne izostane, uzela sam i čestitku djevojčici koja će imati 12. rođendan tek 29. travnja. Pitam za nju, u jednoj drugoj obitelji, jer već dugo nisam vidjela nikoga iz njezine obitelji na misi. Otac iz te obitelji odjednom kaže: "Bili ste tamo i otvorili su vam vrata?!" A onda mi kažu: "Oni su se selili, nisu više na broju 6 nego na broju 5. Zahvaljujući dvjema djevojčicama koje su se upravo igrale pred zgradom kad sam došla, nađem ih na broju 7. Mama i dvije djevojčice: 12 i šest godina. Tata je otišao u Reykjavík tražiti posao, jer je ostao bez posla u Húsavíku. Čudan i hladan pogled kad sam pokušala na islandskom protumačiti što želim i zašto dolazim tako rano, a onda starija djevojčica treba to sve reći mami. A onda ja s ono malo svojeg tepanja na poljskome pozdravim na poljskome. Mama se pomalo ledeno nasmiješi i pozove me unutra. Mlađa dejvojčica kaže: "E, a ja sam imala rođendan u ožujku." Srećom sam imala još jednu čokoladicu kod sebe i dvije krunice, kombinirano perle i špaga, što je kapelan Adam radio i svima nam podijelio da imamo za pastoralne potrebe. Ponudili su me da malo sjednem s njima i popričale smo. Šestogodišnja djevojčica je htjela razumjeti Krunicu, mama pokušala objasniti, pa se odmah na početku smela i rekla da ona to više ne zna. Reče da starija sama čita Novi zavjet, koji je dobila u školi i da ide na luteranski vjeronauk. Za sebe reče: "Ja ne idem u crkvu, a mi nismo vjenčani bračni par." Pokušala sam toplinom Kristova spasiteljskog Srca: "Ali imate svoje dvije djevojčice, brinete se jedno za drugo i za njih i Bog vas voli..." Izgledalo je da mi vjeruje, jer je postala toplija, normalno nasmiješena i željna razgovora.
Dragi prijatelji, i ovdje zajedničkim duhovnim silama djelujemo da bi se led otopio, da bi spasenje stiglo u svaki život, u svaku dušu. Hvala vam za to i nastavimo moliti jedni za druge.
 
S. Celestina Gavrić


Back