Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Kamerun–Donositelji radosti  

Objavljeno | 7.1.2015.

Moja sestra Marija Barbara vratila se u domovinu nakon tri mjeseca provedena s nama. Mogla je doživjeti drugačije događaje, običaje i načine izražavanja radosti, sve ono što je nama svakodnevnica.
Susreti s puno pitanja
Kiše polako prestaju i sve je više prašine. No onda se od vremena do vremena pojave pravi teški oblaci, uz munje i veliku tutnjavu gromova. Sve to pomaže brojnijemu i većemu izlasku na površinu kukaca termita. Djeca im se raduju, svi su zaposleni i trče od jednoga mjesta do drugoga hvatajući tako važan plijen. Termit je toliko malen, a onda mu još i krila skinu i što ostane? Ipak, termiti se skupljaju za hranu, jer su veoma hranjivi. Potom svi, danima nakon toga, pričaju o „lovu“ na termite. No gospodin s nadimkom Doa, a kojem sestre pomažu jer živi sam, nikako time nije zadovoljan. On se ljuti i mrmlja nadugačko u sav glas. Što mu li se samo dogodilo u tih nekoliko sekundi otkako je sestra otišla donijeti vodu da očisti njegovu sobicu? On i nadalje nabraja i objašnjava: „Nemam obitelj, ni ženu ni djecu! A ona me pozdravlja na tako dugačak način i pita o svemu. 'Kako vaša žena? Kako vaša djeca? Kako su svi u kući? Kako je u vašem dvorištu? Kako podnosite hladnoću?' Nakon svega pitala me konačno i kako moje tijelo! Ja to ne volim. Neka me pozdravi i neka ide!“ Ljutito objašnjava i maše glavom. Sestra se malo nasmije i dalje nastavlja svoj posao, a onda neka žena u prolazu ponavlja ista pitanja kao i sestra. Kažu: „Nije to ništa!“ Da je on na išta odgovorio, bio bi to puno dulji pozdrav. No kako on nije ništa odgovarao, žena je nakon četvrtog pokušaja odustala. Normalno je kad pitaju o svemu i svačemu. Prvo se pita o obitelji i sva navedena pitanja, pa o osobi koja je davno prije bila bolesna, a onda: „Kako kiša? Kako termiti? Kako kokoš koja je bila slomila nogu?“ I tako dalje u istom stilu. Na sve to treba odgovoriti. Onda, baš kao u pravom razgovoru, počinje s pitanjima druga strana i ona ih mora imati isto toliko, sa svim detaljima. Kad sve to gledate izdaleka, mislite da su se dogovorili nešto vrlo važno, a dođete li malo bliže, čujete da je njihov pozdrav zaključen kratkom molitvom: „Hvalimo Gospodina za sve!“
 
Nemiri na sjeveru zemlje
Zahvala se ovdje iskazuje i velikim detaljima i odvojenim vremenom. U blagdanskim misnim slavljima važne su sve procesije: ulazna, prije čitanja evanđelja, uz prinos darova i na završetku.
Djeca i mladi svoju zahvalnost za mirno djetinjstvo iskazuju svakodnevnom molitvom prije početka nastave, zajedno i kršćani i muslimani. Također svakodnevno pogledom uprtim u podignutu zastavu pjevaju državnu himnu na dva jezika: engleskome i francuskome.
Svi smo molili za naše male prijatelje na sjeveru Kameruna, gdje je velik dio graničnog područja opustošen u ratnim sukobima i sve stanovništvo se razbježalo. Susjedne su nam zemlje ranjene teškim nemirima i ratovima. Djeca to slušaju, iako malo razumiju. Roditelji i stariji opet na svoj način mole i čine koliko mogu. Možda ne možemo pomoći onima koji su daleko od nas i 600 km, ali možemo onima koji su uz nas.
 
Pratitelj malog Martina
Kamerun-Donositelji-radosti-02.JPGNaš mali Martin polako napreduje i ponekad se čini da malo manje pada kad hoda. Tri smo godine imali velike probleme da pronađemo čovjeka koji će ga motorom odvesti u školu i natrag. Bilo je najmanje troje ljudi svake godine koji su mu pomagali. Svi su se tužili na isto: „On je spor, treba mu vremena da se uspne, zahtjevan je...“ No ove godine pomaže mu isti čovjek. Gledam ga i onako usput pitam: „Je li vam dijete što u rodu? Jeste li iz istog plemena? Poznajete li tu obitelj?“ Na sva pitanja dobila sam niječan odgovor. Postavljam konačno pitanje: „Kako to da imate toliko strpljenja i ljubavi za njega?“ A gospodin kratko kaže: „Sestro, on je toliko bolestan i gotovo paraliziran. Najmanje što mogu je da ga na vrijeme dovedem do škole i vratim natrag. Pogledajte mene – meni je dobri Bog dao sve. Ja sam odrastao i zdrav, mogu hodati, raditi svojim rukama, a on je toliko malen i tako bolestan. Nešto bolje ne znam, pa činim ono što mogu.“ Odgovor je to gospodina koji je musliman i koji potiče i kršćane da donose radost.
Sam Isus rodio se kao malo dijete i donio radost svijetu. Neka ta radost obasja vas i vaše obitelji u novoj godini, dragi prijatelji misija!
 
S. Josipa Šprajc i zahvalne sestre karmelićanke iz Kameruna
 


Povratak