Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Kamerun–U službi odgoja budućih svećenika  

Objavljeno | 2.12.2014.

Još u rujnu prošle, 2013. godine došlo je do značajne promjene u mojemu misionarskom radu. Nakon sedam godina provedenih na čelu naše jedine biskupijske srednje katoličke škole ordinarij je predvidio promjenu i predložio mi preuzimanje dijecezanskoga dječačkog sjemeništa za praćenje i odgoj mogućih svećeničkih kandidata. Nisam odbio, i to je ustvari bio povratak na staro: u istoj sam ustanovi proveo kao rektor i prvih desetak godina afričkog iskustva.

Kuća Gospe od Apostola uglavnom prima i uzdržava između 20 i 30 mladića, u dobi od 13 do dvadesetak godina, koji vjeruju da su pozvani na služenje u Crkvi u svećeničkom zvanju. Pratimo ih i pomažemo u njihovoj konačnoj odluci prije ulaska u obveznu propedeutiku, koja prethodi prvoj godini filozofije u bogosloviji.
 
Nemirna granica i mnoštvo izbjeglica
Kamerun-U-sluzbi-odgoja-buducih-svecenika-02.jpgIstovremeno sam dodijeljen kao "duhovni pomoćnik", kako ovdje obično kažu, ili župni vikar (kapelan), posebno u župnim potrebama nedjeljom i blagdanom u našoj vojnoj župi u mjestu. Surađujem s domaćim, mladim svećenikom, koji je zapravo župnik i po imenovanju odmah prima počasni vojni čin satnika. Iako je gotovo 30 godina mlađi od mene, razlika u našem hijerarhijskom položaju je posve razumljiva, jer po ustavu samo kamerunski građani mogu obavljati slične funkcije u obrambenim snagama, uz odgovarajuće epolete. Župa je, naravno, posvećena staromu vojniku i obraćeniku sv. Martinu. Upravo smo nedavno svečano i uz puno pompe proslavili našega župnog zaštitnika. Prvi put je središnje euharistijsko slavlje bilo pod šatorima, usred vojnog garnizona. Sve po želji samog zapovjednika i pukovnika po činu, koji čini puno dobra cijeloj župi. Osobno je praktični katolik, s cijelom obitelji, i u svakom pogledu prednjači primjerom. Svakako je želio da se sve dogodi u središtu njegove vojne jedinice, s određenom ekumenskom idejom. Naime kao zapovjednik on upravlja i stotinama vojnika i mlađih časnika koji pripadaju protestantskim crkvama ili muslimanskim skupinama. U neposrednoj blizini naše župne crkve nalazi se oko 1000 profesionalnih vojnika. To je ujedno zadnji veći vojni kontingent uz nedaleku granicu sa Srednjoafričkom Republikom, nemirnim susjedom, razdiranim etničkim sukobima i netrpeljivošću između većinskih religioznih pripadnosti. Sad upravo Kamerun prima oko 200 000 njihovih izbjeglica, od kojih su neki stigli s obiteljima i u našu župu. Karitas čini što može, sve izgleda kao kap u oceanu, ali kao obično, ovdje govore: "Nemoguće ne obvezuje nikoga ni pred Bogom, a još manje pred ljudima." Kamerunska vlada već pada pod nemogućim teretom brige za te sve nesretnike, uz tolike domaće poteškoće. Gledaju prema New Yorku, a Ujedinjeni narodi odgovaraju da su u nemogućoj situaciji, pretrpani hitnim pozivima i milijunima drugih potrebnika širom svijeta i tako patnji malog čovjeka nema ni kraja.
 
Dom zdravlja sestara uršulinki
Kamerun-U-sluzbi-odgoja-buducih-svecenika-04x.jpgNedaleko od naše već spomenute velike vojarnice duže vremena djeluje ženska redovnička zajednica Uršulinke od Isusa. Njihovo je glavno pastoralno zanimanje odgoj i školovanje. Barem je tako bilo dosada. Domaći biskup je upravo o blagdanu našega nebeskoga zaštitnika blagoslovio u dvorištu samostana jedan nov i lijep dom zdravlja, zapravo pravu malu kliniku, u potpunosti opremljenu suvremenim medicinskim aparatima. To će biti njihovo prvo iskustvo na zdravstvenom području. Gradnja je, istini za volju, potrajala dugo, više godina. Sama družba je željela nešto ostvariti vlastitim sredstvima, bez ikakve pomoći sa strane ili izdaleka. Uspjeli su, ali sad tek dolazi ono najvažnije u svakodnevnom radu i djelovanju i u tom je bit te nove crkvene ustanove u službi domaćeg puka. Sestre uršulinke obećavaju da će pravi i provjereni siromasi, starci i osamljeni bez prihoda u ovoj kući besplatno primati najosnovniju i najhitniju njegu. A i svima ostalima troškovi za medicinske usluge bit će jeftiniji u odnosu na druge slične državne ili privatne ustanove u tom kraju. Valja imati na umu da u ovoj zemlji nema utemeljene zdravstvene i socijalne zaštite, osim za malobrojnu kategoriju dužnosnika i državnih službenika, kojih je po ovdašnjim statistikama negdje oko 120 000, od 22 milijuna stanovnika.
Djelovanje u zdravstvu trebalo bi za Uršulinke biti njihov prinos evangelizaciji i danas toliko popularnoj inkulturaciji katoličke poruke i navještaja ovim ljudima.
 
Pokojni misionari
U neposrednoj blizini našega dječačkog sjemeništa smješteno je, negdje od 50-ih godina prošlog stoljeća, jedno malo neobično groblje. Dvadesetak uređenih grobova i strancu u prolazu odmah jasno progovara o prošlosti onih čija pokopana smrtna tijela ondje čekaju u nadi besmrtnosti slavni dan uskrsnuća i pobjede. Svi odreda su bili, svaki na svoj način, uključeni u veliku zadaću prvih misionarskih koraka u ovoj biskupiji u drugoj polovici prošloga i u samim početcima ovog stoljeća. Naši su sjemeništarci u predvečerje blagdana Svih svetih odlučili očistiti samo groblje i pristupne staze i na samu svetkovinu organizirati kratko molitveno bdijenje za duše naših pokojnika: sve u skladu s časnom i dugom tradicijom Katoličke Crkve u molitvi za one koji su nas pretekli i za duše u čistilištu. Velika značajka katoličke vjere i stoljetne prakse – kako netko pametno reče. Mi u ovoj zemaljskoj Crkvi težimo za idealom nebeske Crkve, ući u broj onih koje već sada slavimo i molimo na svetkovinu Svih svetih, istovremeno skromno znajući da ćemo u golemoj većini vjerojatno proći ponajprije stanje onih za koje još uvijek molimo "ovdje dolje" i kojih se sjećamo na Dušni dan. Jedan od naših dječaka, onaj najmlađi, tom zgodom nas je iznenadio i poučio da je upravo izračunao, gledajući nadgrobne spomenike, kako je prosjek dobi ovdje ukopanih svećenika, redovnika, kateheta... samo 39 godina! To nam je svima bilo novo. Sve me to podsjeća na nekoliko primjera, a koje sam i sam proživio s njima u ovih posljednjih 25 godina u ovoj savani.
 
Umire se i zbog nedostatka cesta
U lipnju ove godine posljednji smo put otpratili do našeg mini groblja pedesetogodišnjeg svećenika naše biskupije vlč. Ivana Marka. Svojedobno je bio u petogodišnjem mandatu generalni vikar. Zadnjih je nekoliko godina proveo kao upravitelj – "ravnatelj misijske postaje" u, od središta biskupije, vrlo udaljenoj omanjoj župi, na prostorno velikoj, ali sa skromnim brojem vjernika, okruženih muslimanskom većinom. Srce nije izdržalo, svi napori da ga se spasi i preveze u najbližu bolnicu bili su uzaludni. To je svakodnevni danak koji mnogi plaćaju zbog nedostatka najosnovnije infrastrukture i cestovne mreže! Izdahnuo je upravo u ranim jutarnjim satima, cijelu noć na "putu" i na samom ulasku u mjesto.
Jedan od onih koje sam posebno dobro poznavao bio je i mlađi poljski misionar, o. Henryk, koji je služio dugi niz godina u raznim župama Biskupije Ngaoundere. Upravo sam se s njime prvim susreo po dolasku u Kamerun. Imao je dugu bradu, a primio me sa svojim širokim osmijehom. Ostali smo povezani sve do tragične svibanjske noći 2001. Područje nema struje i u vrelini večeri Henryk se odmarao pred župnom kućom na rubu sela. Rano ujutro otkrile su ga neke pobožne duše dolazeći na molitvu i misu. Bio je licem naslonjen na malen stolić, uz još uvijek upaljenu lampu. I nad pismom koje je pisao roditeljima. Liječnik je bio šturo služben u svojem izvještaju: "Strani svećenik je usmrćen noćas lovačkim oružjem domaće proizvodnje." Pogođen je sa šest zrna sačme u leđa, koja su prolazeći kroz prsni koš izišle na drugu stranu tijela...
Naši dugogodišnji susjedi na obroncima sjemenišnog brježuljka, koji je ujedno i najviša točka u mjestu, bili su i francuski benediktinci, koji su pokušali na poziv domaćeg biskupa prvi put osnovati redovničke monaške zajednice na ovim prostorima. I s njima smo surađivali i izmjenjivali posjete. Prvi prior kuće bio je o. Ivan Marija, simpatičan 40-godišnjak, bivši "legionar Legije stranaca i uvjereni obraćenik", kako je sam volio isticati... Naglo se razbolio i prevezli su ga u lokalnu bolnicu. Redovno smo ga posjećivali i jednog jutra, odmah poslije mise, u samom trenutku dok je primao popudbinu, umro je s posvećenom hostijom u ustima! Prvi i najmlađi od naših pokojnika je Georges – Juraj. Njegova je priča posebno nevjerojatna. Negdje 60-ih godina 20. stoljeća, u dobi od samo 26 godina, došao je u Kamerun sa skupinom misionara Oblata te su počeli osnivanje naše današnje biskupije i prvih katoličkih misija. Jedne prosinačke nedjelje pred sam Božić, kad je ovdje u pravilu najtoplije, otišao je sa skupinom mladića i dva starija subrata na kupanje u obližnju rijeku Vinu. Izvrsni plivači bili su blizu jedni drugima i samo je on u jednom trenutku nestao pod površinom vode. Sva su traganja bila uzaludna. Poslije nekoliko dana sama je rijeka naplavila njegovo mrtvo tijelo. Na grudima je imao dvije duboke rane. U tim davnim vremenima još uvijek se našlo u vodama naše visoravni opasnih i okrutnih krokodila i vodenkonja.
 
Misionar vlč. Karlo Prpić


Povratak