Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Kenija–Novi život u "Malom domu"  

Objavljeno | 5.10.2016.

Piše fra Miroslav Babić
 
Pozdravljam vas iz sirotišta „Mali dom“ u Keniji, gdje smo ovih dana oribali vodeni spremnik i za nekoliko dana u njemu će biti vode. To je ustvari betonski spremnik koji smo izgradili prije 10 godina u nadi da će voda stizati u „Mali dom“. Bilo je to vrijeme kad sam tek došao u ovu misiju, gdje su me poslali iz Ugande, u kojoj sam proveo prve dvije godine misionarstva i naviknuo se na afrički život. Zavolio sam Ugandu i njezine ljude – plahe, mirne i srdačne – a takve je lako voljeti. Subukia, u koju su me poslali bila je na lošem glasu – udaljena, nepristupačna, bez ikakve infrastrukture, teška u svakom pogledu. I baš je mene zapala.




 

Djeca zasada donose vodu u kanistrima
Moj prvi veliki zadatak bio je napraviti vodovod u selu. Provukli smo cijevi, napravili pojilišta na nekoliko mjesta, kamo će ljudi moći dolaziti po vodu, čime smo im skratili put koji svakodnevno moraju prijeći. Za jedan dio sela vodu smo pronašli na južnom kraju misije, relativno nisko pod planinom, ali nije bilo dovoljno pritiska i ta voda nije mogla dosezati do sirotišta, koje je smješteno na samom izlazu iz sela Kanyotu, što inače na jeziku plemena Kikuyu znači 'vruće mjesto'. Nažalost, nije bilo vode za „Mali dom“ pa smo pokušali riješiti problem dovodom vode s planine kroz željezne cijevi koje smo postavili niz padinu. Ali dijelovi cijevi su ubrzo počele nestajati jer su ih mještani krali i prodavali za staro željezo. Takva je životna borba, ne može se nikoga osuditi. A betonski spremnik u sirotištu koji je trebao osigurati vodu za vrijeme sušne sezone na kraju je presušio.
Djeca iz „Malog doma“, ona koja su sposobna, svakodnevno nakon škole donose vodu u kanistrima obješenima remenom o glavu. Dennis i Josephat, dva zdrava i jaka dječaka iz „Malog doma“, nedavno su ušla u spremnik, naoružana lopatama i četkama, i dobro sastrugala naslage mulja i blata koje su se taložile ovih godina. Uskoro ćemo imati vodu kojom ćemo ga napuniti, jer konačno smo pronašli rješenje.
 
Kenija-Novi-zivot-u-Malom-domu-04-(1).JPGSudbine naših dječaka
Inače su jedanaestogodišnji Dennis i godinu dana stariji Josephat siročad koja su došla u „Mali dom“ još u ranom djetinjstvu. S Josephatom je stigla i njegova mlađa sestra Eunice, koja je tada imala samo jednu godinu. Nakon što im je majka umrla, a otac se nije snašao u siromaštvu u kojem su živjeli i izlaz pronašao u bijegu, četverogodišnji Josephat postao je glava obitelji. O njima je privremeno brinula starija žena iz sela, koja nas je zamolila da ih primimo u sirotište. Josephat je krao hranu po dvorištima, zbog čega je često dobivao batine, pa sam ga s mukom ulovio kad sam došao po njih. Budući da je mislio da ću ga i ja kazniti, pobjegao je od kuće i nije se pojavljivao sljedećih dana. Vidjeli su ga da se uvečer uvlači u drvenu crkvu jedne od protestantskih sekti koje su rasprostranjene na ovom području, pa smo ga tamo doslovno ulovili. Dennis ima baku, kojoj odlazi za vrijeme školskih praznika. Jedanput se vratio i zamolio da mu damo hranu, jer su im bande otele sav kukuruz iz kuće pa nemaju što jesti. Na obojicu tih dječaka sručilo se breme surova afričkog života i natjeralo ih da u svojim ranjivim godinama naglo odrastu, postanu oni koji se brinu za obitelj i osiguravaju hranu. Nedavno sam, na završetku drugoga školskog tromjesečja bio sam u zbornici, a moji đaci su preda mnom odgovarali naučeno gradivo i kao svaki roditelj bio sam silno ponosan na svako dijete koje se bori da odraste i postane obrazovan i pošten čovjek.
 
Kenija-Novi-zivot-u-Malom-domu-03.JPGKonačno ćemo imati vodu!
Lanjske su godine lokalne vlasti na posjedu pokraj „Malog doma“ izgradile objekt koji će služiti kao postaja za otkup i preradu povrća. Navodno je prilična svota novca oprana kod gradnje samog objekata, što je uobičajena praksa visoko korumpiranih vlasti u afričkim državama. Koliko će investicija istinski biti isplativa i korisna pokazat će se u narednom periodu, kad ćemo vidjeti čemu doista služi. Hoće li stvarno ljudima omogućiti da prodaju ono što su uzgojili. Naime oni koji su udaljeni od gradskih središta nemaju mogućnost ponuditi svoje proizvode na prodaju. Sve uglavnom završava na seoskoj robnoj razmjeni, najčešće lišenoj novca. Ono što je utjecalo na naš život jest to što su vlasti uza sagrađeni objekt financirale bušenje tla da bi se došlo do nove vodene žile, a pošto je „Mali dom“ u neposrednoj blizini, dobili smo mogućnost da se i mi pripojimo te da konačno poteče voda u ovom skloništu za napuštenu bolesnu djecu i siročad koja su mi povjerena da o njima brinem u afričkoj divljini. Pomoću donacije koja nam je stigla od ljudi koji nam pomažu kupili smo i novi plastični spremnik, koji će uz betonski osiguravati dovoljnu količinu vode u „Malom domu“. Tako će se na slavu Božju završiti i moja desetogodišnja borba s vodom u Africi. U živote ove nejake djece unijet će promjenu koje zasada još ne mogu niti biti svjesni, jer nikada dosad nisu imali mogućnost osjetiti što znači imati dovoljno pitke vode u svojem domu.
 
Kenija-Novi-zivot-u-Malom-domu-06.JPGDječji snovi za budućnost su svuda isti
Kad sam ostavio dvojicu svojih pomagača potpuno zaprljanih blatom, oni su se, kao što to svako jutro čine djeca u „Malom domu“, međusobno polili vodom iz posude i tako se oprali. No uskoro će voda poteći u tuš-kabini, koja je godinama služila kao spremište hrane u domu. Imamo obećanje dobrih ljudi iz Hrvatske da će nam pomoći izgraditi sanitarne prostorije za djecu u invalidskim kolicima, jer poljski zahod, koji se zasada koristi, potpuno je neprikladan.
Od drvene barake, u kojoj sam zatekao četrdesetak djece kad sam tek stigao u Subukiju, do danas se puno promijenilo, a za svaki korak morali smo uprijeti i uložiti brdo snage i volje da ga ostvarimo. Ali zato je veselje u Africi na vrhuncu za svaku malu pobjedu čovjeka nad surovom zbiljom, koja njegov goli život dovodi do granice izdržljivosti. Uskoro ćemo imati poseban razlog za slavlje ovdje u misiji, jer ćemo završiti novu veliku kamenu crkvu, koju gradimo s desetak mjesnih dečki.
Kad poraste, Dennis želi postati vozač brzog auta, a ponekad kaže i učitelj, dok Josephat želi biti pilot ili „raditi s kompjuterom“. Jer isti su dječji snovi bilo gdje u svijetu, nema veze koliko je siromašna ili bogata sredina u kojoj odrastaju. A kad si misionar, onda svaki novi dan imaš prigodu biti arhitekt i graditelj, učitelj, roditelj, vozač, svećenik… Takva punina života, još kad si okružen vedrim ljudima, s kojima glasno, punim plućima i širokim osmijehom možeš slaviti Gospodina, najljepši je dar koji ti je stigao u misionarskom paketu.
Dogodilo se tako da sam u misije poželio otići baš jednom zgodom kad sam prelistavao misijski list Radosnu vijest, koji je netko pred kraj mojeg studija bogoslovije, slučajno ili namjerno, zaboravio u mojoj studentskoj sobi. Bilo je to vrijeme mojega dubljeg preispitivanja što ja doista želim i mogu dati u životu. Tako mi je Radosna vijest doista pokazala put na kojem sam danas.
Sve vas u Kristu pozdravljam!
 


Povratak