Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Kenija–O Bože, pošalji nam kišu!  

Objavljeno | 5.6.2015.

U Malom domu nestaje vode. Ono što je preostalo, oprezno izvlačimo s dna spremnika. Moja dječurlija redovito me upozoravaju: "Baba Miro, hakuna maji!" ("Oče Miro, nema vode!") Takva je sušna sezona. U posljednja četiri mjeseca pala su svega dva lokalna pljuska na području misije. Sve je izgorjelo na suncu. Životinje ugibaju. Ako kiša uskoro ne počne padati, onda će nam doista biti hakuna. Život na rubu.

Posljednji put sam u izbjegličkom logoru koji se nalazi na rubu sela Momoi bio u adventu. Tri mjeseca proletješe u trenu. Evo me opet, s kamionom kukuruza, nekoliko kartona školskog pribora, gumenih cipela za djecu i nešto odjeće. Stotinjak vreća kukuruza ispunilo je cijeli kamion, pa izgleda pun. Kad kukuruz razdijelimo obiteljima u izbjegličkom kampu, bit će svega 200 grama kukuruza dnevno po osobi, i to samo za mjesec dana. A oni će ga razvući na tri mjeseca.
U proteklih sedam godina, koliko su životi ovih ljudi na čekanju (prognani su za vrijeme plemenskih sukoba tijekom prošlih političkih izbora), nastalo je u logoru još tridesetak novih obitelji, pa svaka od njih mirno dijeli tri kvadrata u dotrajalim šatorima s obiteljima iz kojih su izrasle. Niknulo je i nekoliko "bespravnih" kućica od blata, pokrivenih najlonom i slamom. Nemaju oni pravo na trajne nastambe, jer država ih još uvijek tretira samo kao privremeno smještene, a kad će dobiti dio spržene zemlje na kojoj bi počeli graditi svoje domove, nema odgovora. Sigurno je da se nikada ne će vratiti na zemlju s koje su ih protjerala većinska plemena. I za to nitko ne će odgovarati.
U logoru je stotinjak djece mlađe od godinu dana, pa će od svoje dnevne porcije kuhanog kukuruza majka morati stvoriti dovoljno mlijeka kojim će nahraniti svoje tek rođeno dijete, jer majčino mlijeko jedina je hrana dok bebe ne porastu. Nema alternative! Svako zrno koje se tog dana prosulo dok smo iz velikih vreća presipavali u manje, bilo je spašeno i vraćeno u vreću.
Kad čašom zagrabiš zrnje kukuruza pa njime ispuniš čašu do vrha, ona izgleda puna, ali između natrpanih zrna ima još puno mjesta koje se može ispuniti – riža bi, naprimjer, zauzela dio praznine, a šećer bi ispunio ostatak prostora u koji se još uvijek može doliti vode… I sve bi to i dalje stalo u čašu, koja i s kukuruzom djeluje napunjena. Takav je i život ljudi s kojima dijelim sudbinu. Kukuruz je ipak ispunio najveću prazninu u njihovim životima, ne će biti gladni, a za ostalo ne gubimo nadu.
 
"Prodavaonica dobrote"
 
U selu u kojem živim ne plaća se puno toga novcem. Oni koji imaju komad obradive zemlje, ne mogu ju sami obrađivati, pa izbjeglice zajedno s njima oru i siju, a plaću dobivaju u hrani koju su uzgojili. Kad nastupi suša i sve propadne, nemaju niti jedni, niti drugi. I nema se koga kriviti, nego svi skupa, katolici, protestanti i ostali, svi se mi u crkvicama, izraslima nadomak jedna drugoj, udružimo u zajedničkoj molitvi i u istom ritmu bubnjeva šaljemo dragomu Bogu molbu da nam pošalje kišu.
Prošlo je nešto više od dva mjeseca otkako smo "napunili" police "prodavaonice dobrote", virtualne trgovine u kojoj se ne može kupiti što za sebe, već pomoći misiju, pa kao i svaki "šef", evo da podvučem crtu: sedam vreća kukuruza, vreća graha, 13 vrećica riže, oko 50 litara mlijeka, devet koza, školskog pribora za 12-ero djece, 13 pari gumenih čizmica i 11 pari cipelica, sedam doza lijeka za malariju, dva madraca za dječje spavaonice, 15 košarica manga i 13 vrećica bombona. Naš dućan cvjeta. I dalje nam je najpotrebniji kukuruz. Hvala svima na darovima koje ćete nam uputiti za "prodavaonicu dobrote". Sjetite nas se i molite s nama da nam što prije stigne kiša!
 
Vaš fra Miro Babić, misionar
 


Povratak