vatikan.va hbk.hr PMD

Kongo – Sedamdeset godina postojanja osnovne škole u Luhwinji  

Objavljeno | 15.1.2018.

Piše s. Mirjam Penić
 
U Župi Luhwinja, Biskupija Bukavu, u DR Kongu, 1. srpnja 2017. godine proslavili smo sedamdeset godina postojanja osnovne škole. Bila je to prigoda da se prisjetimo kako je to bilo na početku, a kako tijekom ovih sedamdeset godina, i da se zapitamo kako stojimo danas s opismenjavanjem u Luhwinji.
Proslava se pripremala više mjeseci. Najviše posla imao je ravnatelj škole Kalinga (otac naše s. Anne-Marie Mukundwe), koji je uz pomoć drugih trebao sve organizirati. Proslava je počela euharistijskim slavljem, nakon kojeg je, kako to biva na proslavama, slijedio pozdrav uzvanika i svih prisutnih, zatim prikaz povijesnog razvoja i rada škole, razne igre, s neizostavnim plesom, i na kraju – zajednički agape. Bila su prisutna sva djeca iz škole, oko 600 njih, te mnogi drugi pridošli za tu prigodu.

Prva osnovna škola u Luhwinji počela je s radom 1947. god., kad su katehisti laici došli iz Župe Burhale u Luhwinju poučavati djecu vjeronauk. Odmah su uvidjeli da je neophodno potrebno opismenjavanje djece da bi Božja riječ bila što bolje shvaćena i prihvaćena. Tako su oni bili prvi katehisti i učitelji. Sve se odvijalo u istoj prostoriji, bez stolova i klupa, bilježnica i olovaka. Učilo se napamet. Djeca su sjedila na gredi ili dasci položenoj na dva-tri kamena. Počelo se s dva razreda osnovne škole, a treći i četvrti razred djeca su nastavila pohađati u školi udaljenoj desetak kilometara. Jasno, dolazio je malen broj djece, i to oni najhrabriji, isključivo dječaci. Neki od njih su još živi, kao gospodin Makalangire, koji ima sina svećenika (prilažemo njegovu sliku), dr. Cirhume, pedijatar u mirovini. Deset godina kasnije, tj. 1957. godine, otvoren je treći i četvrti razred, a 1960. peti i šesti. Toliko traje osnovno školovanje u DR Kongu.
S dolaskom misionara franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita godine 1974,. sagrađena je srednja škola. Te iste godine u Luhwinji je osnovana župa i došle su naše prve sestre misionarke, školske sestre franjevke iz splitske provincije. S. Mislava Prkić došla je nešto kasnije i bila je upraviteljica srednje škole više godina. Jedno vrijeme tu je službu tri godine obavljala blagopokojna s. Klara Agano Kahambu. Ubijena je prošle godine u Župi „Mater Dei“ Muhungu-Bukavu.

Kongo-Sedamdeset-godina-osnovne-skole-02.jpg
 
Djeca izložena opasnostima
U početku su osnovne škole, kao i kuće ljudi, bile građene od pruća i blata, a pokrivene posebnom travom. Misionari su gradili srednje škole od pečene cigle, a umjesto cementa upotrebljavali su blato, dok je krov bio od lima. Neke od tih škola još su i danas u upotrebi. Danas se pak škole grade od čvrstog materijala. Ovdje želim svakako napomenuti da je donacijom Zadarske nadbiskupije 2008. godine sagrađeno više osnovnih škola u Luhwinji. To je trajan spomen na misionare i Crkvu u Hrvatskoj. Narod je na tome veoma zahvalan. Te su škole dobro opremljene te se lakše uči. Ali velik je problem plaćanje školarine. Sve treba platiti, od dječjeg vrtića do fakulteta. Vrlo je malen broj roditelja koji to mogu priuštiti svojoj djeci. Obitelji su brojne. Prosječan broj je od sedmero do desetero djece. Niti bolje stojeći roditelji ne mogu istovremeno školovati svu djecu, posebno ne one koji pohađaju srednju školu, koja je puno skuplja. Tako, ako je jedno ili dvoje djece u srednjoj školi, drugi moraju čekati dok oni ne završe. A vrijeme prolazi te neki od njih nikada ne dođu na red. Zato mnoga muška djeca već s jedanaest godina odlaze kopati zlato u rijekama. Kopaju i ispiru u vodi po cijeli dan da bi pronašli samo nekoliko zrnaca zlata, sitnih poput prašine. Drugi ga traže u brdima, kopajući tunele dugačke do 50 metara, gotovo bez ikakve zaštite, izloženi opasnosti odrona zemlje i u tom slučaju neizbježnoj smrti.
Postoji državni zakon po kojem je osnovno školovanje besplatno, ali se u praksi ne primjenjuje. Nastavnici i učitelji loše su ili nikako plaćeni od države. Stoga roditelji moraju plaćati školarinu da bi nastavnici imali kakvu-takvu plaću. Ako roditelji ne bi plaćali, bio bi loš uspjeh u školi, jer nastavnici ne žele raditi besplatno. Djeca bi ostajala kod kuće, lutala bi povazdan po selu ili gradu, zalazila u kafiće, gledala svakojake filmove, prepuštala se krađi i drugim lošim navikama. Posebno je težak problem plaćanja školarine siromašnim obiteljima i djeci bez roditelja, a takvih je, nažalost, sve više u DR Kongu. Tomu pridonosi poratno stanje, obilježeno nesigurnošću, pobunama, međusobnim obračunima i sve većim terorizmom. Očevi su ubijani, a često i majke. Drugi se razbole i umru te djeca ostaju nezbrinuta. Tu djecu, jedno ili dvoje, najčešće uzme rodbina. No njihova prehrana, odijevanje i liječenje u novoj obitelji, koja je ionako loše stojeća, upitno je. Školovanje im je na zadnjem mjestu.

Kongo-Sedamdeset-godina-osnovne-skole-01.jpg
 
Zbog siromaštva se prekida školovanje
Za primjer donosim jedan slučaj. Nedavno mi je u bolnicu došla jedna djevojčica od jedanaest godina, imenom Ambike. Plačući mi kaže da ju boli trbuh i traži me nešto za ublaženje bola. Odvela sam ju u ambulantu, pregledali smo ju i dali joj lijek. Sutradan je došla s majkom da mi kaže da je prošle godine išla u školu, u peti razred. Pohađala je nastavu tri mjeseca, a onda je prekinula jer majka nije imala čime platiti nijedan mjesec. Dalje mi kaže da ih je šestero, da ih je otac napustio i zaboravio. Rekla je da naše sestre plaćaju za njezinu stariju sestru, koja je u trećem razredu srednje škole, te nije imala snage doći i moliti još i za sebe. Braća i sestre su joj već odrasli, nitko od njih nije završio školu iz istih razloga. Dva brata kopaju zlato, a koliko nađu, veliko je pitanje. Dok mi je to govorila, njezina majka je šutjela, pa mi je to bilo čudno. Nakon dužeg razgovora, uvidjela sam da ima psihičke smetnje. Bilo mi ju je žao! Ambike smo ponovno upisali u peti razred osnovne škole i plaćali joj školarinu. Lijepo se uklopila s drugom djecom, dobro je učila i lijepo se ponašala. Poslije tri tjedna opet se razboljela te joj je bio potreban operativni zahvat. Slijedio je izostanak iz škole, a možda čak i gubitak školske godine. Mislili smo, važno je da ozdravi, pa ćemo ju opet upisati u školu, da barem završi osnovno školovanje. Platili smo joj liječenje. Bila je sva sretna, a njezina majka kao da je malo što od toga razumjela.
Ambike je samo jedan primjer obitelji u bezizlaznu položaju koje svakodnevno susrećemo. Nismo u mogućnosti pomoći svima koji su u potrebi. To koliko možemo i vaša je zasluga, dragi dobročinitelji misija. Od svega srca vam zahvaljujemo. Ako svatko od nas dnevno učini onoliko koliko može, ispunio je svoj dan pred Gospodinom. On od nas ne traži više negoli mi možemo, ali nam daje sposobnost da sve više zapažamo i suosjećamo s onima koji pate i na taj način im pomažemo nositi njihov križ.
 


Povratak