Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Maroko–Rad s afričkim migrantima  

Published | 5/14/2015

Maroko je udaljen samo nekoliko kilometara od Europe. Zbog toga je to zemlja kroz koju često prolaze mnogi Afrikanci, bilo iz središnje, istočne ili zapadne Afrike, koji bježe u Europu. Svi oni napuštaju svoj rodni kraj zbog rata koji razara njihovu zemlju, zbog gubitka posla i zbog teške ekonomske situacije. Napuštajući svoj rodni kraj, žive u nadi da će jednog dana doći u Europu te se zaposliti i tako pomoći ostalim članovima svoje obitelji. Nažalost, mnogi od njih nikada ne uspiju doći u Europu, jer umru tijekom puta od iscrpljenosti ili teških povrjeda, ili se utope u moru. Neki od njih, većinom mladići od 20-ak godina ili maloljetnici, žive u šumi blizu Nadora, koji je udaljen samo nekoliko kilometara od Španjolske. Ti mladići, a neki put i hrabrije djevojke, pokušavaju prijeći visoke barijere napravljene radi zabrane i sprječavanja ulaska u Europu. To je sedam metara visoka žica, s koje često padnu, jer ih policajci udaraju, a posljedice su ozljeđivanje i vrlo teško zdravstveno stanje.

Stručna pomoć
Moje područje djelovanja je prijam i savjetovanje migranata koji nas posjećuju prvi put, u sklopu Caritasa naše biskupije sa sjedištem u Rabatu. Zajedno djelujemo kao tim koji čini sedam članova različitih nacionalnosti. Osim jedne odgovorne osobe i njezine tajnice, svi drugi smo dragovoljci. Poslije prvog razgovora s migrantima, ovisno o njihovim poteškoćama i problemima u kojima se nalaze, upućujemo ih našim stručnim kolegama u Caritasu: psihologu, socijalnomu radniku, farmaceutu ili učitelju zbog upisa djeteta u školu. Također, ako je potrebno, migranti se šalju u Dom zdravlja, gdje se mogu besplatno liječiti, a zatim s receptom dobiti besplatne lijekove kod nas u Caritasu.
U 10 godina otkako je taj centar otvoren, kroz njega je prošlo oko 18 000 selilaca. Prošle godine primili smo ih oko 3000, od toga 85 % muških i 15 % ženskih osoba. Najbrojniji su bili emigranti iz Kameruna, Obale Bjelokosti, Gvineje i Malija. Ostali su iz sljedećih država: Benin, Burkina Faso, Srednjoafrička Republika, Republika Kongo, Demokratska Republika Kongo, Gabon, Gambija, Gana, Gvineja Bisau, Liberija, Madagaskar, Mauritanija, Nigerija, Uganda, Senegal, Somalija, Sudan, Čad, Togo i Zimbabve.
 
Slušanje životnih priča
Kako sam spomenula, moja služba je prijam selilaca koji u Caritas dolaze prvi put, s namjerom da traže neku pomoć. Taj prijam se sastoji od aktivnog slušanja prije svega njihove životne priče. Mogu reći da je to za svakoga prigoda da se predstavi, da kaže razlog zbog kojeg je napustio svoju zemlju te konačno da potraži konkretnu pomoć u svojoj nevolji. Sve se osobe primaju pojedinačno na prvi razgovor. Oni ne znaju da sam redovnica (ovdje u Maroku ne nosimo redovničku odjeću). Oni samo znaju moje ime i da djelujem pri Caritasu. S njima ne razgovaramo o Bogu (mnogi nisu kršćani), osim ako oni sami ne započnu govoriti o toj temi. Obično je to vrlo kratak razgovor ili misao o Bogu, jer razgovaramo o drugim konkretnim potrebama. Rekla bih da je njihova prva potreba ljubav i poštovanje. Od njih puno toga učim i zahvaljujem Bogu da me po njima evangelizira. Za mene osobno to je susret sa samim Isusom koji trpi u svakom od njih. Zato mi sve drugo nije toliko važno koliko sam susret sa svakim pojedincem. Nastojim im pružiti toplu riječ, a time i povjerenje te poštovanje. Često govore sa suzama, jer su njihove životne priče dosta teške. Poslije toga prvog razgovora upućujemo ih stručnim osobama za konkretnu pomoć. Nažalost, većinu od njih nemam prigodu više susresti. Pitam se što su postali ti ljudi, jesu li još živi. Ili su otišli u Europu. Osjećam mir, jer sam sigurna da Bog čudesno djeluje u srcima ljudi.
 
Trudnica pod "vedrim nebom"
O Gospodine, ti znaš sve njihove potrebe. Pomozi im da osim hrane, odjeće, deke, sobe, lijeka… nađu osobe koje će ih prihvatiti i voljeti takve kakvi jesu!
Žene ili djevojke koje primamo često iznose svoju životnu priču o silovanju za vrijeme dugih putovanja od njihove zemlje do Maroka, a ta putovanja često traju nekoliko dana. Kao posljedica toga mnoge su zaražene HIV-om, a neke su trudne. Pred kraj prošle godine primila sam jednu ženu rodom iz Senegala s blizancima. Bila sam veoma iznenađena, ali i Bogu zahvalna što mi je poslao tu mladu ženu. Rekla mi je da je ostala bez majke kad je imala samo 10 godina. Otac je ubrzo oženio više žena, jer je poligamija u njihovu plemenu tradicija. Nije joj nikad bilo lako, a pogotovu onda kada se na očevu riječ morala prisilno udati za čovjeka iz druge zemlje, kojega dotad nikad nije vidjela. Ipak, nije imala puno izbora. Morala je napustiti Senegal i preseliti se u Gvineju. Živjeli su tako godinu dana, sve dok nisu morali pobjeći zbog sukoba različitih plemena. Tada su završili u Maroku. Nakon nekog vremena ta žena je zatrudnjela i na ultrazvuku su joj rekli da nosi blizance. U drugom mjesecu njezine trudnoće muž joj je navodno otišao raditi u jedan drugi grad i otad joj se više nije javio. Što se događalo u njezinu srcu sve to vrijeme, poznato je samo dragom Bogu. Zbog neimaštine je prije poroda provela nekoliko dana pod "vedrim nebom", dok se konačno jedna žena nije smilovala i primila tu nesretnu trudnicu u svoju kuću. U studenome je rodila dvije prekrasne djevojčice. Situacija u kojoj se nalazi više je nego tragična. Ne zna gdje bi živjela, jer nema novca da plati stan, niti da kupi odjeću za djevojčice. Uputila sam ju k socijalnoj radnici u Caritasu, da nađe neko rješenje za nju.
 
S. Renata Relja


Back