vatikan.va hbk.hr PMD

Moja Ukrajina  

Objavljeno | 30.10.2018.

Piše s. Ivančica Fulir

Dragi čitatelji Radosne vijesti, o čemu početi pisati, pitam se.
Nešto što mi je najviše razveselilo srce posljednja dva mjeseca jest vijest da imamo dva nova ministranta. To je posljedica dječjih ljetnih kampova, koje smo organizirale u suradnji s misionarima sv. Vinka Paulskoga, tj. lazaristima. U prvoj skupni bilo je 30-ero djece, u dobi od šest do 12 godina, s kojima smo taborovali jedan tjedan u mjestu Buštino. Bilo je veselo, malo se spavalo, ali bilo je plodonosno.

U nedjelju odmah nakon taborovanja dolaze mali Samuel (6) i Anton (7) k meni uzbuđeni da sve poskakuju i tražimo po tavanu crkve ministrantska odijela za njih. Kad evo mame od Antona i bake od Samuela! Obje zaprepaštene, poznajući svoje dečke i njihovu dotadašnju (ne)sposobnost da budu mirni za vrijeme sv. mise, govore mi uplašene: „Joj, sestro! Možda da ipak oni ne ministriraju, i to prvi put, u župi u nedjelju kad je puno ljudi, znate oni ne mogu biti mirni ni pet minuta. Oni će ustati i otići s oltara ili napraviti neku glupost.“ Dva para očiju u tom trenutku me tako vapeći gledalo. Rekla sam im da preuzimam odgovornost za moje dečke i da će sve biti u redu. Samuel je na to rekao baki: „Ja više nisam dijete, ja sam muškarac i znam što se smije a što ne smije.“ Baka je zamalo u nesvijest pala. Njezin Samuel ima tako čvrste odgovore. Novost je to u njegovu životu. Tata mu je Brazilac i živi u Brazilu, daleko od Samuela. Mama mu je Ukrajinka, koja je stalno u borbi za svagdašnji kruh, a dijete uglavnom odgaja baka, koja je inače učiteljica. Nije mu lako, jer po boji kože bitno se razlikuje od ostalih i to je predmet stalna podsmjehivanja i vrijeđanja, koje on teško podnosi, tako da je počeo potiskivati svoju latinoameričku stranu. Satima mi je na rukama u taboru plakao. Prepričavao je uvrjede koje su mu govorili. Danima smo razgovarali o ljepoti njegove crne kože, o njegovu fenomenalnom ritmu za ples. Shvatila sam da zbog toga njegovi doma postaju preblagi prema njemu i sve mu dopuštaju. Tako, primjerice, Samuel iza sebe na stolu ostavi i tanjur, i šalicu, i ne treba pospremati, kao ni baš do kraja slušati itd. A maleni ima tako čisto i nevino srce da tako iskreno dijete, puno sućuti, već dugo nisam upoznala. Kako je samo tješio Antona kad je pao i kad ga je noga boljela. Samuel je izvodio čuda samo da Anton prestane plakati i da izazove osmijeh na njegovu licu. Uglavnom, Samuel je doživio preobrazbu u taboru, prvi put odvojen od obitelji, sam s ostalom djecom, nama sestrama i svećenikom. Njegovi doma tjednima nisu prestali o tome govoriti. Mirniji je, sigurniji u sebe, postao je redovit ministrant i u tjednu, a do prije nekoliko mjeseci jedva bi ga baka dovukla u nedjelju na sv. misu. Bogu hvala na tom kampu!
Na sljedećem taborovanju, za djecu od 13 do 17 godina, imali smo 22 sudionika. Bilo je također lijepo, aktivno, blagoslovljeno. Zapravo, najvažnije je bilo da ta djeca osjete ljubav. Gotovo svi dolaze iz razdvojenih obitelji, u kojima vladaju alkohol i nasilje. Nemalen broj njih prisiljen je spavati i u štali kad im se očevi napiju i postanu agresivni. Srce mi puca slušajući ih. Tako su njihove duše čiste, nevine, a već toliko trpe, strašno! Reklo bi se da nisu nikomu potrebni na ovom svijetu. Kod kuće pate, a u školi su učitelji nezainteresirani. Rijetki su oni kojima ta djeca nešto znače. Većina ih samo odradi posao, i to vrlo loše. Dogodi se često da djeca idu u 4. ili 5. razred, a još uvijek ne znaju dobro čitati ni pisati, a kamoli što drugo. Često srećemo djecu usred dana na rijeci, u selu, kod kuće, pa ih pitamo zašto nisu u školi. Međutim oni, jednostavno, odgovaraju: „Ujutro je padala kiša, a cipele su mi još od jučer mokre“, ili: „U školi danas nema grijanja, a ja sam prehlađen“, ili; „Zaspao sam, pa je bilo prekasno.“ Rečenica koja me posebno pogađa je ova: „Pa danas je petak, sutra ionako nema škole.“ Ovdje nema opravdanih i neopravdanih sati. Nitko ne mari jesu li djeca došla u školu ili nisu. Čini mi se da učiteljima i odgovara kad je manje djece na nastavi, jer s djecom koja trpe nasilje u obitelji treba puno strpljenja, razumijevanja i ljubavi da bi se umirila i poslušala predavanje. Takve djece je više od 90 %. Jedna učiteljica, inače majka svećenika lazarista, žali mi se na svoj razred, jer ona uistinu pokušava djecu nešto naučiti. Stalo joj je. Prepričava mi situacije da bismo zajedničkim snagama pronašle rješenje što poduzeti. Zajedno razgovaramo s djecom, s roditeljima ili bakama i djedovima, ovisno o tome tko skrbi o djeci. Tako je jedan dan dječak cijeli dan skakao po stolovima. Nastavu taj dan učiteljica nije mogla imati. Nakon što je uspjela umiriti dijete da sjedne,  nakon minute je opet skočio na stol i po stolovima skakao kroz učionicu. Uglavnom, večer prije njegov tata bio je izrazito nasilan i tukao mamu te su mislili da ju je ubio. Baka je nazvala hitnu pomoć i policiju, pa su mamu zajedno s djetetom od tri mjeseca odveli u bolnicu, a dječak je sa svojih sedam godina doživio traumu i proživljene scene nije mogao shvatiti te je nakon toga došao s agresijom u školu. Ovdje nema socijalne službe ili psihologa koji bi razgovarali s djecom. Učitelji su prepušteni sami sebi i snalaze se kako znaju. Situacije u kojima se nađu nadilaze njihove sposobnosti, a kada traumatizirana djeca ne dođu na nastavu, tada čak uspiju i odraditi nastavu s drugom djecom. Žao mi je i djece i učitelja.
Zato nam je rad s djecom veoma važan, da bi uvidjeli i shvatili da postoji netko tko ih voli, tko ih podržava. Da su oni važni i ljubljeni, da je Isus dao svoj život i za njih. Da dožive radost uskrslog Krista.  
 


Povratak