Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Albanija - Naš je glavni "posao" molitva  

Published | 4/3/2019

Piše s. Mirjam Glavina

Prigoda je to za sve nas, vaše bosonoge misionarke u Albaniji, da se osvrnemo unazad i zahvalimo Gospodinu za sve milosti koje nam je dao, što je uvijek bio uz nas i brinuo se za nas, kao što se dobri otac brine za svoju djecu. Zahvaljujemo i vama, dragi čitatelji i dragi prijatelji misija, što ste bili uz nas molitvom i darovima. Svakodnevno molimo za vas i vaše obitelji, da vas Gospodin prati svojim blagoslovom.
Naš karmelski misionarski život veoma je intenzivan i kako je Božja ljubav svaki dan nova, tako se i kod nas uvijek nešto novo događa. Često nas ljudi koji prvi put dođu k nama pitaju zar nam nije dosadno. Živjeti 24 sata u zatvorenom prostoru, u klauzuri, što se može raditi? Naš odgovor je uvijek isti: „Dan nam prođe previše brzo.“ Naš je glavni „posao“ molitva. Stalno smo s Isusom, u vrijeme određeno za molitvu, kao i u vrijeme kada radimo ili susrećemo ljude, pa nam tako nikada nije dosadno. Kad si s osobom koja te voli i koju voliš, nikada ti ne može biti dosadno.
Uz Božju pomoć i pomoć mnogih dobrih ljudi, posredstvom Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, uspjele smo sagraditi našu samostansku crkvu, urediti dvorište i pomoći mnogim siromasima. Osobito zahvaljujemo svima vama koji ste svojim darovima sagradili kuću za jednu siromašnu obitelj. Neka vam svima Gospodin uzvrati!
 

Unatoč velikim potrebama i unatoč materijalnomu siromaštvu, naša je prva briga molitva i duhovna pomoć za sve one koji gladuju i žeđaju za susretom sa živim Bogom, one koje je slomila patnja, one koji ne vide izlaz i smisao, one koji su izgubili svoje drage i plaču za njima bez nade, sve one koji trebaju molitvu i pomoć. Još uvijek svaki dan kucaju na naša vrata mnogi koji dolaze tražiti molitvenu pomoć, a također i oni koji imaju potrebu podijeliti svoju patnju, tražiti savjet, izreći zahvalu, učiti moliti. Često su tako teške situacije i patnje da ne postoji ljudska riječ koja može utješiti i pronaći izlaz, već samo Bog, koji je Otac Utjehe. A budući da ljudi imaju doista veliku vjeru i slijepo se predaju u njegove ruke, često doživljavamo prava čuda Božje ljubavi, moći i pomoći.
Netko traži blagoslov za obitelj, netko traži molitvu i pomoć u obiteljskim problemima, problemima s djecom, s mladima, ali većina moli za posao i zdravlje. Roditeljima je najteže kada mladi odu krivim putem. Nedavno nas je posjetila jedna obitelj sva u suzama. Njihov 16-godišnji sin sa svojim je prijateljem išao u krađu, i to u roditeljsku kuću tog prijatelja, pa su oba završila u zatvoru. Došli su moliti za njegovo obraćenje i oslobođenje iz zatvora. Vratili su se nakon nekoliko dana, a s njima i sin „povratnik“ s krunicom u ruci. Zaista je Bog čuo molitve za njegovo obraćenje. U zatvoru je doživio posebnu prisutnost Božju. Rekao je da je prvi put molio nakon prve pričesti i da nije poznavao Boga, štoviše, da ga je i ismijavao u društvu i da ga sada želi upoznati, uz riječi: „Ako nije kasno za mene…“ Sada želi krenuti ispočetka i zahvaljuje Bogu za to iskustvo samoće. Moli za oproštenje svoju obitelj, kao i malog brata što ga je tukao. A molio je i nas za oproštenje što nas je prije sudio i omalovažavao, misleći da je naš život uzaludan. Kako lijepo iskustvo i još jedan primjer kako Gospodin djeluje po patnji i kako naši grijesi nisu preprjeka da nam iskaže ljubav i milost.
 Mnogo ih je koji dolaze po pomoć nakon što su prethodno tražili pomoć kod raznih vračara. Takvi obično imaju probleme koji se očituju u nemiru, svađama, psihološkim problemima, nesanici, depresiji, neobjašnjivim bolestima i patnjama na tjelesnoj razini, ovisnostima o nekom poroku, o nekoj osobi, sve do neobičnih ukočenosti, štucanja, glasanja koje sliči lajanju itd. Mi im nastojimo pomoći molitvom i uputama. Uvijek ih uputimo da se dobro ispovijede, prakticiraju sakramente, svakodnevnu molitvu i da potraže pomoć svećenika. Zbog nedostatka svećenika, osobito onih koji bi se bavili takvim problemima, često im je teško naći svećeničku pomoć, pa problemi duže traju. No, uz redovitu molitvu, napredovanje u vjeri, s puno strpljivosti, ljudi se polako oslobađaju.
Ima ih i takvih koji su i uz redovito pohađanje mise još uvijek na samim početcima ozbiljnoga vjerničkog života. Još uvijek se susrećemo s ljudima koji imaju duboku nepokolebljivu vjeru u providnost Božju, traže Božju volju, ali ne primaju sakramente i ne prakticiraju vjeru, barem ne onako kako smo mi to navikli. U jednom dijelu Albanije, iako nisu ni kršteni, borit će se svim silama da bi dokazali da su katolici. Kao i jedna naša sestra, koja je, iako nije bila ni krštena, jednomu mladom muslimanu koji je obilazio oko nje rekla da će radije  ući živa u grob nego promijeniti svoju vjeru.
Nedavno nas je prvi put posjetila jedna obitelj iz obližnjeg grada Lezha. Došli su k nama zahvaliti Gospodinu za sve milosti i preporučili se u molitvu da ih i dalje prati blagoslov. Obično sve uputimo da odu u našu crkvu i da sve što imaju kažu Isusu. Tako smo i njima rekle, no odmah smo shvatile da ne razumiju o čemu se radi. Onda smo im objasnile što je hostija, da je u njoj Isus i da je Isus u tabernakulu u našoj crkvi. Kad je gospođa to čula, rekla je: „Pa zašto nam to nije nitko rekao!?“ I odmah dodala: „Idem odmah k Isusu!“ Uz velik osmjeh olakšanja i radosti brzo je cijela obitelj otišla u crkvu k Isusu. I to je za nas velika radost i cilj našeg djelovanja – dovoditi ljude k Isusu.
O Isusu pričamo i muslimanima koji se dolaze preporučiti u molitve. Uvijek im kažemo da ćemo rado moliti za njih, jer je Isus umro za sve ljude, pa tako i za njih. Kao što Isus nije „izbacio“ nikoga iz svojeg djela spasenja, tako ni naša molitva ne izbacuje nikoga. Tu smo za Crkvu i za sve ljude, jer Bog želi da „se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“
 
 


Back