Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Peru–Svakidašnje granice (ne)prepoznavanja bližnjega u potrebi  

Objavljeno | 9.2.2017.

Piše vlč. Marko Jukić

Čim tko spomene pojam granica, već se podrazumijeva da se što od čega i(li) tko od koga dijeli ili ograđuje iz nekih subjektivnih ili objektivnih razloga ili pobuda, bilo da su one političke, sociološke ili koje druge naravi. Svaki dio ovog planeta, i oni najudaljeniji krajevi, s kojima nitko ozbiljnije ni na koji način ne računa, podijeljen je na neki način granicama, koje smo na koncu mi sami sebi crtali i čak neke ugradili u misli i mentalitet svojih naroda, u kojima živimo, ali, nažalost, često i naroda s kojima živimo ili čak onih kojima smo poslani.
Ne radi se samo o onim fizičkim granicama koje su na neki način vidljive, često su puno opasnije one koje su prividne i koje zapravo možemo pomicati i mijenjati s obzirom na situaciju kako nama i našim interesima u danu trenutku odgovara. Moram napomenuti da se radi i o onim vidljivima (zidovi) i o onim nevidljivim granicama (predrasude).
Mi ljudi, grješni i slabi, potrebni Božjeg milosrđa, ma gdje živjeli i bez obzira u kojoj kulturi radili i pronosili radosnu vijest, u opasnosti smo crtati granice u svojoj glavi i u glavama bližnjih i time često udaljiti sebe od koga i njega od samog sebe. Napose to u slabosti radimo da bismo često olakšavali sebi, a misleći da time pomažemo onima koje tim granicama dijelimo od sebe i stavljamo ih u redove, dijeleći ih u skupine s nekim našim predznacima, s nekim našim idejama. Nažalost, to se često, vrlo često, čini s onima koji su najmanji i najpotrebniji svake pomoći i koje na kraju apsolutno nitko ni na koji način ne štiti, osim Crkve i Providnosti, koja po Crkvi do njih dolazi.
 
Peru-Svakidasnje-granice-08.jpgUza siromaštvo gladni Boga
Nedavno smo, prije svih onih priprema za Božić, koje u svakome pastoralnom djelovanju imaju neke svoje posebne zahtjeve, uz toliko bogat program i akcije koje smo uspjeli, zahvaljujući dobrim ljudima, privesti kraju, uspjeli smo prvi put ići i u jedan dio grada gdje gotovo rijetko tko i dolazi uime Katoličke crkve, i to se je ondje jasno i moglo vidjeti, jer gotovo na svakim vratima s natpisom neke druge "crkve" ili neke zajednice, pozivalo se ljude da izruče svoju dušu i tijelo nekomu tko za sebe misli da ima božanske moći i da te iste moći može dati svima. U tom mjestu, Pamploni Alti, u čudu sam gledao, iako sam se susretao sa sličnima ranije, s kolikim uvjerenjem čovjek može naviještati laž da je to nevjerojatno, a u isto vrijeme sam se ohrabrio kako je onda nama lakše naviještati Istinu, kojoj ne treba nikakav dodatak, kao onim lažima, da bi bila prihvatljiva za svako srce koje Boga traži. Iako, realno gledajući, svaki dio pripada teritorijalno u neku župu, ipak je zbog velika broja ljudi koji ondje žive i nedostatka svećenika gotovo nemoguće obići sav taj prostor i sve te ljude u jednoj godini, a kamoli uspjeti u potpunosti djelovati pastoralno. Zaista, mučno je gledati ljude koji nemaju ono materijalno, a ti ne možeš svima, baš svima pomoći, a i da su gladni Boga, a ti ne možeš do svih, baš svih doći. No boljom organizacijom u prikupljanju dobara za imalo kvalitetniji život, ali i poukom katehista, koji bi mogli krenuti pod vodstvom svećenika u konkretnije djelovanje, napredak će biti neizostavan, a i već je vidljiv.
 
Peru-Svakidasnje-granice-04.JPGKako svladati nepoznavanje, strah i sebičnost?
Kako je svaki dio grada jasno odijeljen granicama općina ili distrikta (gdje se jasno zna koja "klasa" ljudi uglavnom živi), a taj je dio odijeljen i velikim zidom, koji i vidljivo dijeli bogate i one najsiromašnije, nužno mi se je nametnulo pitanje kako te granice, barem one u našim glavama, i sve te predrasude jednih o drugima izbrisati. Kako si na ovom mjestu, gdje ljudi jedino razmišljaju o svojoj egzistenciji, posvijestiti da mi nismo ni u kakvu smislu nikakva prijetnja jedni drugima, nego da smo braća i sestre u Kristu. Jasno je da svima zidovi smetaju, jer ograničavaju, a tako je i s predrasudama. I s jedne i s druge strane granice, onih koji imaju i onih koji nemaju, postoje predrasude, pa se tako i nove granice često crtaju i novi "zidovi" često dižu, najčešće samo iz nepoznavanja i iz straha jednih o drugih. No to treba razbiti, jer ukoliko i jedni i drugi budu nasljedovali Krista, a već to toliki čine, straha ne će biti, jer Krist pobjeđuje sve, pa i strah i time briše i ruši i sve zidove u našim glavama, ali i na terenu. Zato se treba izdići iz svojeg egoizma i svih svojih slabosti i pogledati preko granica, zidova i predrasuda te u drugima tražiti ono što nas povezuje, a to je da smo djeca Božja i da smo u tom smislu jedni za druge, a ne jedni uz druge ili, ne daj Bože, protiv drugih.
 
Peru-Svakidasnje-granice-02.JPGGranice nisu zaprjeka evanđelju
Mene je tako, sa subraćom i skupinom mladih, u našem pohodu u Pamplonu Altu, u distriktu San Juan, ipak, kao i uvijek, vodila ljubav Kristova i nama, budući da smo katolici, granice nikada i nigdje, ma tko ih postavljao, ne smiju biti zaprjeka za nošenje radosne vijesti i naviještanje Krista raspetoga i uskrsloga. Time smo se vodili i ovaj put. Nosimo Krista, Krista koji je ljubavlju rušio predrasude i granice, i to činimo svakog dana i u svakoj prigodi, noseći hranu i odjeću za tijelo, ali i onu hranu za dušu. Toliko je onih koji traže tu hranu da mi ni na koji način ne bismo smjeli učiniti taj propust i okrenuti se od tih ljudi.
Na kraju moramo uputiti zahvale svima koji su nam pomogli da smo ove godine uspjeli za naše domove koje pomažemo i nekoliko područja u potrebi prikupiti oko 1000 paketa s hranom, odjećom i igračkama te tako nastavljamo tijekom cijele godine s istim žarom činiti dobro, rušiti granice, prelaziti zidove koji priječe da svatko bude ispunjen ne samo ovom zemaljskom hranom, o kojoj se svakako brinemo, nego i onom evanđeoskom, koja je u ovim teškim vremenima itekako potrebna svima nama, osobito onima koji ju nikada nisu kušali ili su zaboravili gdje ju se uistinu može i pronaći. Neka Gospodin dobrim ljudima uzvrati stostruko i blagoslovi svaki njihov rad na dobro braće ljudi!


Povratak