Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Ruanda–Susret nakon dvadeset i dvije godine  

Objavljeno | 30.5.2016.

Piše misionar don Danko Litrić
 
Nezaboravna 1994. godina. Godina strave i užasa. Te godine, upravo poslije najveće kršćanske svetkovine Uskrsa, započeo je strašni genocid u Ruandi. Samo u mojoj župnoj crkvi ubijeno je pred mojim očima više od tisuću ljudi. Kao i svake godine, u Ruandi je na uspomenu svih nevinih žrtava sto dana posvećeno na sjećanje na genocid. Tjedan dana, od 7. do 13. travnja dani su žalosti u cijeloj zemlji, kad se samo o tome govori na radiju, na televiziji i na svim obveznim skupovima.
 

Ostao sam čudom nesasječen
Veoma nerado, gotovo nikako ne vraćam se na to stratište mojih prijatelja – ljudi, žena i djece. Ja sam ostao čudom nesasječen – jer nisam bio iz njihova plemena – a nije bio došao moj čas. Ove godine, nakon dvadeset i dvije godine, slavio sam svetu misu u nedjelju nakon Uskrsa – na Bijelu nedjelju, ili kako ju još nazivamo, na Nedjelju Božjeg milosrđa – u jednoj filijali te moje bivše velike župe. Zove se Rubona, što bi značilo 'vidljivo mjesto'. To je petnaest kilometara od župne crkve. Ondje smo 1993. započeli graditi crkvu Krsta Kralja. Rat je prekinuo gradnju, ostala je na visini od jednog metra. Tri godine nakon povratka u Ruandu, tj. 1998. prvi put sam posjetio župnu crkvu u Mushi i odande sam produžio u Rubonu, upravo s namjerom da vidim što je s tom crkvom. Našao sam ju kakvu smo ju ostavili u ratu 1994.
Uz pomoć naših poglavara, osobito darovima iz domovine, trudom mjesnih vjernika – crkva je sagrađena po prijašnjem planu. Pozvali su me na posvetu crkve te više puta kasnije – ali nisam nikako uspio spojiti njihov poziv i moje obveze. Ove godine, budući da imam mladog subrata u svojoj zajednici, to se ipak ostvarilo. Povod je bio posjet časnoj sestri Velene, koja je radila u našoj zanatskoj školi od samog početka, a prošle godine je premještena u Rubonu. Sa mnom su pošle i njezine dvije susestre prijateljice siromaha koje rade u našoj školi na jezeru "Don Bosco" Muhazi te salezijanka suradnica dobrovoljka koja vodi tu školu.
 
Iznenađeni svećenikom bijelcem
Ruanda-Susret-poslije-dvadeset-i-dvije-godine-01.jpgBilo je nedjeljno kišno jutro. Poranili smo da stignemo na vrijeme. Sveta misa je najavljena u 10,30 sati. Župnik je najavio da će biti sveta misa, ali nije htio reći tko će ju slaviti. Tako je za mnoge bilo iznenađenje kad su vidjeli svećenika bijelca, a k njima sada dolaze samo domaći, crni svećenici.
Ja sam najprije obišao staru, malu crkvu, u kojoj su se prije ljudi tiskali i znojili. Ona me je podsjećala na mnoge lijepe događaje – tolika krštenja mladih i odraslih ljudi, vjenčanja mladih i starih parova – a svi su bili bosi. To je sad jedna dvorana za vjeronauk. Ljudi su došli rano u novu crkvu i molili svetu krunicu. Iskoristio sam vrijeme da slikam crkvu izvana.
Potom sam ušao u crkvu. Nakon dvadeset i dvije godine puno se toga promijenilo. Crkva je velika, visoka – dupkom ispunjena. Djeca u prvim klupama, mladi i stari iza njih. Svi lijepo odjeveni – nema više bosih nogu. S lijeve strane oltara sintesajzer, moderne orgulje – i pjevači svi u bijelim haljinama. U sakristiji ministranti, čitači, ministri euharistije – svi lijepo dostojno odjeveni čekaju u redu. I ja sam se obukao u lijepu, bijelu misnu odjeću, koju je časna sestra donijela za mene. Na znak zvonca svi su u crkvi ustali i zajedno s pjevačima zaorili uskrsnu pjesmu Kristu yazutse, yazutse koko (Krist je uskrsnuo, uistinu je uskrsnuo).
Došavši k oltaru i okadivši oltar, iskoristio sam dugu pjesmu da promatram vjernike. Nakon pozdrava rekao sam im da sjednu. Zamolio sam da ustanu koji me poznaju – jedna trećina ih je ustala. Djeca, mladi – nisu me mogli znati. Neke starije uspio sam s radošću prepoznati – kao i oni mene.
 
Svi su me htjeli zagrliti
U propovijedi sam im rekao da sam došao izdaleka da ih vidim, da vidim novu lijepu crkvu te da im donesem radosnu vijest. Svi su znatiželjno naćulili uši. "Donosim vam veliku radosnu vijest – za djecu, za mlade, za bolesne, za stare – Isus je pobijedio patnju i smrt, uskrsnuo je! Živ nas čeka kod dobrog Oca u raju. Veselite se i radujte. Nakon svih borbi, muka, patnji i smrti – i mi ćemo uskrsnuti i vječno biti sretni s Isusom i njegovom Majkom, sa svim našim dragima u raju!" Svi su ustali i ponovno zapjevali: "Isus je uistinu uskrsnuo!" Uživao sam osjećajući njihovu radost. U tomu veselom raspoloženju nastavili smo slaviti Boga…
Poslije svete mise neki su me zamolili za sveti sakrament pomirenja – ta nemaju svaki dan svećenika! Neki su došli u sakristiju da me zagrle i zahvale što sam došao da me nakon toliko godina opet vide. Drugi su čekali vani. Kakva radost na licima! Svi su me htjeli zagrliti. Tu su stari koji me poznaju. Svi me pitaju sjećam li ih se.
"Ti si me krstio! Ti si blagoslovio našu ženidbu, ti si mi omogućio da sam išao u školu, ti si nam pomogao da imamo crkvu…" Toliko toga lijepoga ostalo je iz tog vremena, tri i pol godine, što sam misionario u toj velikoj župi. Jasno, ne mogu se sjetiti svega toga. Važno je da to živi u tolikim ljudima i da donosi ploda – nakon dvadeset i više godina. Mi smo posijali, drugi zalijevali, a Bog daje da raste – slava i čast Kristu Kralju!
 


Povratak