Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Ruanda - Najljepša košulja  

Objavljeno | 26.7.2019.

Piše don Danko Litrić

Star sam čovjek, a evo – danas obukoh najljepšu košulju u svojem životu.
Mnogo sam košulja dobio od mojih sestara, mojih prijatelja, ali ovo mi je najdraža košulja u životu.
Možda se vi, koji ovo čitate, pitate kakva je to košulja u Africi. Od kakva bi to materijala mogla biti da bude ljepša od košulja u Europi, u Americi… Možda vam je poznato da u Africi ima pamuka, ima zlata, dragulja. Ali ne, ne – njezina ljepota nije u pamuku, ni u zlatnim nitima, ni u draguljima! Ona je sašivena od obična platna, bez ikakvih ukrasa.
Pa zašto je onda tako lijepa?

Bilo je to nekoliko dana prije Uskrsa ove godine. Telefonirala mi je osoba čiji broj nemam u svojem mobitelu. Nisam odmah odgovorio. Ta ima toliko ljudi u Ruandi koji nekako dođu do mojeg broja i telefoniraju mi, često kasno navečer ili rano ujutro ako ne ugasim telefon. To je često povezano uz molbe: produžiti školovanje, moći ići na liječenje, naći posao, tražiti neki projekt za život, sagraditi kućicu, pomoći pri vjenčanju, školovati djecu... Teško je, i nemoguće, pomoći tolikim siromasima, znanima i neznanima, koji pokušavaju od misionara dobiti pomoć za sebe ili svoju djecu.
Ali budući da je ponovno zvonio isti nepoznati broj, više dana i više puta, konačno sam odgovorio. Bio je ženski glas. Kao obično, uz pozdrav, pita me kako sam, jesam li još uvijek u Kigaliju. Prije nego samo bilo što rekao, zamolio sam da mi se predstavi, jer ne mogu odgovarati  nepoznatoj osobi.
– Tko ste vi?
– Francine.
– Da, ali koja Francine?  – ja poznajem mnogo njih koje se zovu Francine.
– Kći od Agneze, iz Ranga.
– Aha, znam.
Sjećam se Agneze, udovice, dobre i angažirane kršćanke. Među drugim aktivnostima u župi i u bazičnoj zajednici bila je odgovorna za karitas u mojoj bivšoj župi Rango, u kojoj sam bio po povratku u Ruandu nakon genocida 1994. godine. Ondje smo započeli jednu zanatsku školu, koja, hvala Bogu, još uvijek dobro radi. Ona je bila moja učenica. Toliko je bilo đaka, tko bi se mogao svih sjetiti! Rekla mi je da ću ju sigurno prepoznati kad ju vidim. Želi me posjetiti i nešto donijeti za mene.
Najprije sam ju pokušao odvratiti. To je daleko i tko će joj platiti put – ovamo i natrag to je oko deset tisuća ruandskih franaka (10 eura). Mnogo godina je već prošlo otkad sam napustio tu misiju i preselio se u Kigali. Više ju sigurno ne ću ni prepoznati. Ali ona je ustrajala u molbi da joj kažem dan kada da dođe jer da ima novac za troškove puta i želi mi zahvaliti. Morao sam popustiti i rekao dan i vrijeme kad me može naći.
Tako je i bilo, došla je po dogovoru. Naš školski vratar javio mi je da je došla. Rekao sam mu da ju dovede u ured. Stigla je s jednom lijepom torbicom i s velikim poštovanjem me pozdravila. Pokušavao sam je se sjetiti, ali nikako – tolike su godine prošle i promijenila se, no sjetio sam se da je bila u školi za krojače. Otvorila je svoju torbicu i izvadila lijepu košulju i rekla mi: „To je moj uskrsni dar za vas, jer ste mi pomogli da mogu pošteno i dobro živjeti. Kao krojačica mogu pristojno živjeti sa svoje dvoje djece; jedno je moje, a drugo sam posvojila od moje pokojne sestre. Mama mi je umrla, muž mi je nestao, a ja se brinem za svoju djecu da mogu ići u školu, i sve zahvaljujući vama, koji ste me primili u školu, besplatno me školovali i darovali mi šivaći stroj.“
Htjela je da obučem košulju, da vidi je li uzela pravu mjeru. Morao sam ju obući na svoju košulju. Bila je sretna jer mi je košulja dobro pristajala. Sretna ona, a sretan i ja da mi jedna od mnogih mojih učenica daruje od onoga što smo ih naučili. Ima ih na tisuće koji su bili moji đaci prije rata i poslije rata u Ruandi, u misijama u kojim sam djelovao, u školama koje sam sagradio.  To je razlog zašto mi je to najljepša i najdraža košulja u životu.
Mi svećenici, redovnici, redovnice, misionari, nemamo svoje djece, ali imamo mnogo djece siročadi, djece siromašnih udovica, djece kojoj smo pomogli da odrastu, da budu ljudi, da se osjete da su ljubljeni od Nebeskog Oca! Oni su naša radost i naša sreća!


Povratak