Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Ruanda-Uskrsne radosti u korizmi  

Objavljeno | 1.4.2016.

Piše don Danko Litrić
 
Biti svećenik u korizmi, u Godini milosrđa – to je sreća. U ime dobrog Oca primiti pale, zalutale i izgubljene sinove i kćeri u veliku Božju obitelj – Crkvu. Biti svećenik misionar u korizmi radost je još veća – sreća je primiti tolike katekumene među izabrane – koji su primljeni da budu kršteni na ovaj Uskrs.
U ovih trideset i pet godina, koliko sam misionar u Ruandi – to je jedno nebrojeno mnoštvo onih koje sam krstio, krizmao, pomogao da idu u školu. Mnogi telefoniraju, zahvaljuju. Ja ih se ne mogu sjetiti – ali oni ne zaboravljaju. Mole me da ih primim, jer da ću ih prepoznati kad ih vidim.
Sreća je i radost nas misionara ponovno vidjeti naše prijatelje nekoć djecu ulice, siročad – sad odrasle sretne ljude koji rade i dobro im je u životu. Mnogi su našli posao i zarađuju. Uspjeli su sagraditi kućicu ili kuću, oženili su se i imaju djecu. Mole me da im dam fotografiju, da mogu pokazati svojoj djeci tko im je pomogao.
 
Djela milosrđa
Sad vam želim opisati sreću jednog dana u Godini milosrđa. Ističem samo djela tjelesnog milosrđa – koja su oživotvorenje (utjelovljenje) duhovnog milosrđa.
Došao je k meni jedan čovjek koji je pred nekoliko dana izišao iz zatvora. Nakon devetnaest godina vratio se staroj majci udovici. Donio mi je pismo od mog prijatelja svećenika, koji je osuđen na doživotnu robiju. Uspio je donijeti pisma koja je uputio na vrhovni sud – s obrazloženjem da je nevin – moli da mu se ponovno sudi. Moli me da to pismo predam zatvorskomu duhovniku i ocu nadbiskupu.
Osim toga moj prijatelj svećenik zatvorenik me moli da pomognem u njegovo ime tog čovjeka, koji ima 38 godina, da bi mogao započeti novi život i kršćanski se oženiti. Moli me kao što je sv. Pavao molio svog prijatelja Filomena za slugu Onezima, da ga primim kao njegova sina, jer mu je puno pomogao u zatvoru. Što ću? Ne mogu odbiti. Od onog što ste mi vi, prijatelji misionara, dali i poslali – dao sam mu dar da može popraviti kućicu svoje stare majke i pripremiti se za ženidbu.
On još nije ni otišao, a evo drugoga, koji je došao izdaleka. Zove se Teobald i vrlo je velik bogalj, koji ima spojene dvije noge, jedna vuče drugu, a sve tijelo se drži na štakama koje sam mu – kako kaže – davno dao. Poznam ga odavna, dok sam bio još u Butareu. Sad je uspio naći jednu požrtvovnu ženu, koja mu je rodila dvoje djece. Čuo je da ima boljih štaka, da ima i specijalnih cipela koje bi mu pomogle.
Teobald je došao izdaleka, upravo pred mrak. Dao sam mu što je tražio od onog što mi vi udijeliste. Radujte se sa sretnim Teobaldom i sa mnom.
Ruanda-02.jpegPrateći ga do izlaza, uz našu kuću našao sam jednu staru ženu koja leži u jarku u velikoj vrućici od malarije. Sirota, nema ništa! Dao sam joj potrebiti novac da može ići k liječniku, da kupi štogod za jelo. Radosno je ustala i žurno krenula liječniku.
Kad sam ušao u kuću, telefon je zazvonio. Jedna katehistica iz moje bivše Župe Kicukiro mi je javila da joj je majka u bolnici, ali nema čime platiti troškove liječenja. Poznam ju dobro, udovica je s četvero djece, kao i njezinu staru majku. Rekao sam joj da dođe da joj udijelim što je potrebno za bolnicu, da staricu majku dohrani u kući i lijepo pripremi za drugi svijet. Udijelio sam joj od onoga što mi vi dadoste za siromahe.
Tako je prošao jedan dan u korizmi, uz one redovite obveze koje imam u našoj kapelici, u našoj školi – jedan dan u Godini milosrđa.
Divno je osjetiti i živjeti veliko Božje milosrđe. Isto tako radost je dijeliti sa siromasima, bolesnima, patnicima svoje vrijeme i sve što nam je dobri Bog udijelio – te u svakom patniku prepoznati Isusa! To je jedini put prema vlastitoj sreći i sreći naše braće oko nas! To je već predokus uskrsne radosti! Sve to misionar radi zahvaljujući dobrim i plemenitim ljudima – vama dragi prijatelji misionara i naših siromaha. Zato se i vi svi radujte sa mnom!


Povratak