vatikan.va hbk.hr PMD

Ruanda - Zahvala za zlatni jubilej (29. lipnja 1968. – 2018.)  

Objavljeno | 30.10.2018.

Piše don Danko Litrić

Dragi čitatelji Radosne vijesti, dragi prijatelji misionara! Ove godine, po Božjoj dobroti, navršilo se pedeset godina milosti koje mi dobri Bog udijeli u svojoj dobroti – dara svećeništva. Tako to onda ljudi kažu da se slavi zlatni jubilej. Dakle, prema broju godina što mi je dao Gospodin, postao sam „zlatni svećenik”. To nije moja zasluga – to je sigurno u planu Stvoritelja, premda sam već tri puta bio pred kosom smrti. Samo što nije mačeta zasjekla po vratu, pištolj opalio u oko, nož zarezao vrat! Što drugo reći nego – BOGU HVALA!
 

Najprije mu želim zahvaliti što me je izabrao da budem njegov svećenik. Biti svećenik, apostol Isusa Krista, vođa, učitelj i posvetitelj ljudi – to je zaista nešto lijepo i veliko. To vam mogu iskreno reći, kao stari čovjek – nakon proživljenih pedeset godina svećeništva. Trinaest godina u domovini – kao kapelan, župnik i pučki misionar – bilo je ispunjeno s puno neopisivih radosti, posebno u poučavanju i vođenju djece i mladih; ispovijedanju ljudi koji su tražili mir koji samo Bog može dati čovjeku... Zatim trideset i sedam godina kao misionar u Africi – gdje sam mogao još više ostvariti u punini svećeničko poslanje: navješćivati evanđelje poganima, krstiti na tisuće mladića i djevojaka te ljudi u zreloj dobi. Posebna radost svećeniku jest hraniti gladne, liječiti bolesne i izgoniti zle duhove – to je ono što je sam Isus činio! U jubilarnoj godini imao sam posebne radosti.
Najdraža i najveća radost bila mi je blagoslov i posveta crkve Marije Pomoćnice u našoj školi u glavnom gradu Ruande – u Kigaliju. Nakon četiri godine borbe, kao Marijin prosjak širom domovine i posvuda gdje Hrvati žive, nakon mnogih problema, ali i čudesa Marije Pomoćnice – dovršili smo gradnju crkve i posvetili je 31. siječnja ove godine, na blagdan sv. Ivana Bosca.
U toj lijepoj i velikoj Marijinoj crkvi dočekali smo 15. ožujka ove godine našega vrhovnog poglavara don Ángela Fernándeza Artimea, desetog nasljednika sv. Ivana Bosca. Zajedno s njime odvijao se susret svih učenika i mladih iz salezijanskih škola i zajednica u Ruandi.
Zlatni jubilej sam proslavio na više mjesta i načina. Prva proslava bila je 3. lipnja u Austriji, na granici s Njemačkom, kod Lindaua. Moji stari prijatelji iz Prvića htjeli su slaviti na njemačkome moj zlatni jubilej, a misu su pjevali na hrvatskome i njemačkome Hrvati iz okolice okupljeni u pjevačkom zboru „Tamburice“. Iz Austrije sam odletio najprije u moju rodnu župu – Žeževicu, danas više poznatu po Šestanovcu. Ondje sam bez najave i vanjske proslave htio zahvaliti svojim roditeljima, rodbini i prijateljima koji počivaju na groblju uz našu crkvu na brježuljku, kao i dobrim susjedima, koji su mi u svojoj vjeri pokazali put prema svećeništvu. Posebna zahvala bila je upućena vrijednu i pobožnu župniku koji nas je vodio i upućivao u sjemenište. Svećeničko zvanje ne pada s neba – to ide uvijek po ljudima kojima se Bog služi.
Iz južne Hrvatske put me vodio u naš lijep Zagreb, u kojem sam bio zaređen na blagdan sv. Petra i Pavla 1968. godine, po rukama kardinala Franje Kuharića, u velebnoj zagrebačkoj katedrali. Ove godine, na taj isti datum, proslavili smo zlatni jubilej s biskupom Šaškom nas sedmorica od trideset i trojice koji smo tog datuma prije pedeset godina primili dar svećeništva u katedrali. Bilo je lijepo uz grob blaženog Alojzija Stepinca i grobove tolikih hrvatskih duhovnih i svjetovnih velikana slaviti Gospodina.
Sljedećeg dana moja braća salezijanci pripremili su proslavu jubileja u dragoj nam crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji. Od nas pet zaređenih salezijanaca 1968. bili smo trojica na oltaru, a dvojica su se sigurno radovali zajedno s nama u kući Oca Nebeskoga. Bila je velika radost vidjeti naše stare prijatelje iz mladih dana. Svi su htjeli imati uspomenu, pa smo se fotografirali, svaki sa svojim prisutnim prijateljima i svi zajedno, pred kipom Marije Pomoćnice. Mnogi su nas obradovali prigodnim darovima. A na poziv braće salezijanaca radost smo nastavili u salezijanskoj provincijskoj kući.
Uz ova slavlja ne mogu zaboraviti misu u Karmelu u Brezovici, gdje sam kao obično za vrijeme svojeg odmora imao misu našim sestrama karmelićankama, koje uvijek mole za nas misionare. Bilo je to upravo pred povratak u Ruandu. Sestre su mi pripremile iznenađenje uz lijepo pjevanu misu i razgovor iza rešetaka, s puno zanimljivih pitanja – predale su mi vrlo lijepu čestitku i darove koje same izrađuju.
Ni to nije bio kraj zahvale za zlatni jubilej. Moja braća salezijanci u Ruandi, gdje sam najveći dio svećeničkog života proveo, zajedno s vjernicima naše župne filijale u Kimihururi, pripremili su još jednu proslavu u predvečerje svetkovine Gospina uznesenja na nebo, 14. kolovoza ove godine. To je bilo za mene pravo iznenađenje.
Nadam se da se nitko neće naljutiti kada kažem da mi je to bilo najljepše slavlje jubileja. Ondje sam bio kod kuće, s braćom salezijancima s kojima živim, s ljudima s kojim radim, u blistavoj crkvi Marije Pomoćnice. Posebnu draž fešti dala su djeca – njih pedeset u bijelim haljinama, opasano zlatnim pojasom i s gorućim svijećama u rukama! U procesiji ispred duge povorke svećenika bile su dvije skupine djece plesača – koji su svojim plaštevima lepršali poput anđelčića. Na kraju svečane pjevane mise, prije blagoslova, redali su se govori zahvale svečaru i predaja prigodnih darova – znakovi poštovanja i ljubavi, koji diraju srce!
I na kraju želim vam ispričati kako su mi, uz moj zlatni jubilej, neki moji prijatelji rekli onako u šali, tobože, da još dobro izgledam uz tolike godine te da se slobodno mogu pripremiti za slavljenje dijamantnog jubileja. Hm, tko će to znati – u Božjim smo rukama! Zahvaljujem Bogu za ovaj doživljen veliki jubilej. Ne molim za dugi život na zemlji, nego samo za milost da mogu kao svećenik dobro iskoristiti to što mi Gospodin daje – za dobro povjerenih mi duša, a na njegovu slavu. Svećenik ima još puno posla u Božjem vinogradu, bilo u Hrvatskoj, koju mi prijatelji preporučuju, bilo u Ruandi, gdje mislim da još najviše mogu biti koristan kao svećenik, predstavnik svojeg naroda, od kojeg sam primio sve što imam i još uvijek primam za dobro najsiromašnijih. S Isusom i Marijom do kraja!
 
 


Povratak