Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Tanzanija–Jumuiya–mala kršćanska zajednica  

Objavljeno | 11.7.2017.

Piše don Bernard Marijanović

Jedna od mnogih različitosti između europskog kršćanstva i kršćanstva u Africi, konkretnije ovdje u Tanzaniji, jest življenje kršćanstva u jumuiyama (izgovara se đumuija). Ako bismo tražili neku približnu sličnost u našem zapadnom kršćanstvu, onda bismo donekle bar mogli spomenuti naše male bazične zajednice, ili čak filijalne zajednice u župi. Organizirani kršćani po zaseocima. Ili sve to zajedno pomalo.
Jumuiya je mala crkva, ili crkva u malome. Svaka misija ili župa ovdje u Nadbiskupiji Arusha, u blizini najveće afričke planine Kilimanjara, slično kao i u cijeloj Tanzaniji, sastoji se od tih malih kršćanskih zajednica, koje imaju svoju hijerarhijsku strukturu. Jedanaest izabranih kršćana predvodi svaku zajednicu, preuzimajući na sebe predviđene dužnosti, počevši od voditelja, preko tajnika, blagajnika, katehista, do njihovih zamjenika i pomoćnika.
 
U Filijali Meseiyeki
Svaka jumuiya ima svoje ime, obično ime kojeg svetca ili crkvenog blagdana. U našoj Župi Kisongo zasada djeluje petnaestak takvih zajednica. Za ovu prigodu odabrali smo posjetiti jumuiyi "Sveti Patrik", u našoj Filijali Meseiyeki.
Mwenyekiti ili voditelj zajednice Godwin Saitoti dočekao me je na silasku s asfaltnog puta, na benzinskoj postaji Panone, nedaleko od središta filijale, a na glavnoj poveznici grada Arushe s područjem nekoliko nacionalnih parkova.
Krenuli smo autom nedavno popravljanim makadamom nakon obilnih kiša, koje znaju izbrisati cestu do neprepoznatljivosti. Samo lokalni stanovnici znaju ili pretpostavljaju gdje je nekada bila, a ljudi odmah "izmisle" kakav zaobilazni put do daljnjega.
Pošli smo njegovoj kući, koja se nalazi malo dalje u gorju i do koje se automobilom može stići samo u nekim dijelovima godine. Oni obično u kišnim razdobljima pješače ili, ako je moguće, koriste motocikle kineske proizvodnje, koji su u proteklih desetak godina preplavili zemlju. Njemu i njegovoj obitelji do crkve treba sat užurbanog hoda po prilično nepredvidljivu terenu.
Godwin je ujedno i zamjenik voditelja Filijale Meseiyeki, visok Masaj, otvoren i vrlo zauzet kršćanin, kako u svojoj zajednici, tako i u filijali. Iako nepismen i bez ijednog razreda škole, voli Crkvu i svoju novoosnovanu Župu Svetog križa Kisongo.

Tanzanija-Jumuiya-mala-krscanska-zajednica-(2).JPG
 
Žar i zanos voditelja zajednice
Uz brigu za svoju obitelj, radi kao prodavač u obližnjem naselju Duka Mbowu, a sve ostalo slobodno vrijeme koristi za crkvene djelatnosti, kako u svojoj jumuiyi, tako i u filijali te također u našem misijskom središtu u Kisongu. Raduje se kao dijete svakomu crkvenom nastojanju i uspjehu bilo nas svećenika, bilo drugih vjernika u župi. Budući da mnogi stariji pripadnici plemena Masaja i ne govore službeni jezik kisvahili, često on zna naše ideje, prijedloge i pokušaje prevoditi starijim ljudima u crkvi s takvim žarom da se i mi ponekada pred njim zastidimo.
Posjetili smo njegovu kolibu od pruća, oblijepljenu blatom i pokrivenu limenim krovom. Njegova nam je žena ponudila čaj pomiješan s mlijekom, koji obično dobivaju gosti. Nakon kraćeg razgovora o djeci, stoci te urodu na poljima ove godine, uputili smo se k jednoj starici koja živi sama nedaleko od njegove kuće. Usput smo svratili i pred kuću zamjenika poglavara sela, također katolika, koji nam je mahao da obvezno svratimo. Njegova je kuća zidana elementima domaće proizvodnje, prekrivena limom, modernija. Pozdravljamo ga, ulazim nakratko razgledati kuću te nastavljamo do spomenute starice.
Ona je primila krštenje prije nekoliko godina, ali ne može doći u crkvu zbog starosti i bolova u nogama. Obradovala se poklonima koje smo joj donijeli, potuživši se usput da više ne može jesti kukuruz jer ju bole zubi. Obećali smo joj poslati koju litru ulja i nešto šećera.

Tanzanija-Jumuiya-mala-krscanska-zajednica-(5).JPG
 
Gdje su ljudi sretniji
Djecu svih uzrasta susrećemo posvuda pokraj puta, čuvaju stoku ili nose drva, mnogi rade na oskudnim poljima kukuruza ili graha. Zahvalni su za bombon koji prime. Neki i pobjegnu od naših bombona, jer ne vjeruju previše ljudima u automobilima. Boje se. Većina ide u školu, ali ima ih koji unatoč zakonu o obveznom osnovnom školovanju ne idu u školu.
Krajolik koji nas prati cijelim putem vrlo je nepristupačan, izderan vodom za vrijeme obilnih kiša te ispijen sušom. Tek pokoje zaostalo stablo na vidiku. I kamen koji se ponegdje pronađe koriste za građenje, nakon što ga ručno razbijanjem pretvore u šljunak te prodaju. U kišnoj sezoni trava pozeleni cijelo područje. To je hrana za stoku. Kada nestane u sušnom razdoblju, odrasli muškarci odlaze sa stadima na područja gdje se može pronaći. Ponekad se tjednima, čak i mjesecima ne vraćaju doma. Dok opet ne zazeleni. Žene i djeca u međuvremenu se snalaze kako znaju. I za školu, i za hranu, i za odjeću. Za sve što treba.
Po povratku svraćamo u našu filijalnu crkvu, gdje su u tijeku radovi na obnovi crkve. Prilično je ispucala zbog loših temelja, premda nije davno sagrađena. A i zemlja je vrlo nezahvalna za građenje. Nešto se novca skupilo u posljednje tri godine, pa smo se odlučili na obuhvatniju obnovu. Ljudi dolaze pomagati u poslovima, a mi smo osigurali majstore i materijal. Inženjer je iz Europe.
Vraćam se u misijsku kuću u Kisongu. Ondje već relativno dugo imamo struju, a ovih smo se dana priključili i na državni vodovod. Sasvim drugačija situacija nego prije. Puno lakša za život nego u našim jumuiyama koje su udaljenije od središta misije, a naročito drugačije od jumuiye "Sv. Patrik". Međutim pitam se ipak jesu li ljudi ovdje, u ovome civiliziranijem području Nadbiskupije Arushe, ili možda Europe, sretniji nego oni u udaljenoj jumuiyi, u teško pristupačnu i vremenskim (ne)pogodama prepuštenu gorju. Bog zna…
 
Don Bernard Marijanović, Kisongo – Arusha, Tanzanija
 


Povratak