Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Tanzanija–Domaćinska škola kao zaboravljeno dijete  

Published | 2/16/2015

Dragi prijatelji misija!
Već duže vrijeme želim vam pisati i srdačno vam zahvaliti za sve što ste za nas učinili. Kada govorim "nas", onda prije svega mislim na domaćinsku školu u Misiji Mbinga, u kojoj predajem, ali pritom mislim i na mnoge djevojke kojima naša redovnička zajednica, zahvaljujući vašoj pomoći, omogućava pristup višemu školovanju. To je zaista malen djelić onoga što su naše marljive i uzorne časne sestre misionarke ostvarile u 54 godine djelovanja. U javnosti domaćinska škola nije dovoljno prepoznata i cijenjena. Ona je kao zaboravljeno i zapušteno dijete našega, tj. tanzanijskog društva u kojem se stalno teži za napretkom.

Obrazovanje unaprjeđuje život
Tanzanija-Domacinska-skola-03.JPGZahtjevi u školstvu koje određuju državni zakoni i propisi postaju sve veći, ali doprinos države u njihovu ostvarenju, što se tiče naše škole, gotovo je nikakav. U skladu s novom praksom, trebali smo izabrati naziv i moto naše škole, što nije bilo jednostavno, jer su svi za nas važni svetci koji nam služe kao uzor već bili "zauzeti" drugdje. Nakon duljeg razmišljanja odabrali smo za našu školu sv. Moniku. Ona je bila majka sv. Augustina, koji je u svojoj mladosti živio raskalašeno, ali se po molitvama svoje majke ipak vratio na pravi put i postao jedan od najvećih crkvenih naučitelja. I sv. Monika potjecala je iz Afrike, a svoje domaćinstvo je dobro vodila. I svojega hirovitog i naprasitog muža izvrsno je vjernički pratila sve dok se nije oslobodio loših navika. Marljivim fizičkim radom brinula se za svoju obitelj. Sve njezine izvanredne osobine mogle bi biti ideje vodilje našim učenicama. Za geslo naše škole izabrali smo: "Elimu ikuze maadili", što znači: "Obrazovanje unaprjeđuje život". Mi se trudimo da svojim učenicama dademo širok suvremeni odgoj i solidnu stručnu naobrazbu.
 
Zarazna radost i čisto blaženstvo
Tanzanija-Domacinska-skola-01.JPGU prošloj godini doživjeli smo veliku radost. Mnogim djevojčicama iz naše okoline, koje iz različitih razloga nisu mogle nastaviti daljnje školovanje, pružile smo mogućnost da se upišu u našu školu. Tako smo prihvatili ponovno gotovo pedeset "novih" učenica, premda nemamo odgovarajući prostor za nova razredna odjeljenja. Sve su bile presretne što ih nismo odbili. A kako bismo to mogli učiniti? I ja sam, osobno, iz obitelji s mnogo djece i poznajem radost koja se osjeća kad vas ne odbiju. Budući da su sve naše učenice vrlo siromašne i ne mogu platiti ni vrlo nisku školarinu, pomažu svugdje radom. U školi gotovo ni nemamo namještenika. Poslove kao što su kuhanje, pospremanje, obrađivanje povrtnjaka, radova u polju, brigu oko sitne stoke, obavljaju same učenice. Plaće za učitelje moramo sami osigurati i stoga moramo dobro voditi domaćinstvo i živjeti vrlo skromno da bismo održali naše djelovanje. Teško mi je kad vidim kako su naše učenice oskudno opremljene i kako si jedva štogod mogu priuštiti: nemaju dvije bluze ili suknje, već samo jednu, velik im je problem i nedostatak pristojna donjeg rublja. O slatkišima da i ne govorimo, ili da tu i tamo uživaju u sladoledu ili da pojedu jogurt. A sve su u dobi od 13 do 20 godina, dakle u dobi rasta. Ipak, njihove oči sjaje zaraznom radošću i čistim blaženstvom.
 
Željni prihvaćanja i poštovanja
Tanzanija-Domacinska-skola-02.JPGOno što naša afrička braća i sestre očekuju od nas, jest to da ih prihvaćamo kao sebi jednake u dostojanstvu i da ih susrećemo s poštovanjem. Naše učenice ne vole neumjesne šale, jer što se nama čini šaljivim, njima može biti bolno. Veoma su osjetljive ako ih se ismijava. Kratko rečeno, one čeznu za tim da se s njima postupa kao s odraslim ljudima. One također ne žele da ih se smatra objektima za razne projekte, jer one nisu samovoljno odabrale siromaštvo i neznanje.
Velika mi je radost što mogu ustanoviti kako su brzo naše učenice postigle napredak u teoretskim i u praktičnim predmetima. To mogu potvrditi i naše privremene misionarke, koje naše učenice s ljubavlju prate. Veseli me kad čujem da su neke naše bivše učenice uspjele završiti fakultet, druge su postale medicinske sestre ili učiteljice, neke su krojačice ili kuharice, dok su druge opet postale majke i dobre domaćice. Mnoge su od njih i dobre redovnice u raznim samostanima. Sigurno je da se svaka učenica okoristila pohađanjem naše škole. U našoj školi zbog financijske situacije ne možemo primiti u službu psihologe ili dobro obrazovane pedagoge, kojih je u zemlji vrlo malo.
Krajem svake školske godine svi mi učitelji i uprava škole pod stanovitim smo stresom što moramo primiti nove učenice i pobrinuti se da završene učenice započnu svoje zvanje ili krenu u višu školu. One koje žele otići u samostan, trebaju opremu, a za sve to trebaju novčana sredstva.
Naših 75 učenica, osmero učitelja i učiteljica i nas dvije sestre: s. Caritas, upraviteljica škole i ja srdačno zahvaljujemo za svu vašu pomoć bilo koje vrste i za vašu molitvu. Bog vas blagoslovio!
 
S. Kaja Perić


Back