vatikan.va hbk.hr PMD

Uganda – novi početak  

Objavljeno | 12.4.2018.

Uganda je država u istočnoj Africi koja nema izlaz na more, a graniči s Južnim Sudanom, Kenijom, Tanzanijom, Ruandom i DR Kongom. Zemlja je to vječnog proljeća, u kojoj se izmjenjuju kišno i sušno razdoblje. Raznovrsno bilje svojim cvjetovima označava početak kišnoga, ali i sušnog razdoblja. To cvjetanje bilja izrazito je točno i od velike je pomoći ljudima koji žive od poljoprivrede. Na sjeveru Ugande kišna sezona traje samo četiri mjeseca, a ostatak godine prevladava sušna sezona, dok je na jugu drugačija klima, zbog koje godišnje imaju dvije žetve. Uganda je relativno mlada država i svoju je neovisnost od Britanije stekla 1962. godine. Geslo te države glasi: „Za Boga i moju zemlju“ („For God and My Country“), a himna: „O Ugando, zemljo lijepa“ („Oh Uganda, Land of Beauty“). S obzirom na to da je engleski službeni jezik, u školama se ne uče plemenski jezici, pa oni gube na važnosti i polako nestaju. Iznimka je jezik luganda, koji se govori u glavnom gradu Kampali.
Uganda je zemlja nevjerojatno brzorastuće populacije i trenutno ima više od 40 milijuna stanovnika. Katolici čine većinu stanovništva, oko 55 %, dok je protestanata oko 25 %, a pripadnika drugih religija oko 20 % posto.

 Moj boravak u Kampali
 
Jedno vrijeme boravio sam u kući redovnica kćeri Božje ljubavi u glavnom gradu Kampali. Misionarka s. Vedrana Ljubić približila mi je način života u Ugandi i pomogla mi „otkriti“ glavni grad Kampalu. Grad trenutno ima između tri i četiri milijuna stanovnika. U njem su prisutne mnoge religije, ali većinu gradskog stanovništva (oko 60 %) čine katolici. Za vrijeme svojeg boravka u gradu obišao sam neka od novih naselja, u kojima žive izrazito bogati, ali i izrazito siromašni. Zbog spaljivanja plastike, koja njima služi kao ogrjev, cijela su predgrađa prekrivena otrovnom smeđom maglom. Vjerojatno je ona i uzrok teških oboljenja i povećane smrtnosti.
 
Novi prijatelji
 
Upoznao sam jedan dio grada u kojem živi vrlo malo katolika. Često sam odlazio onamo „naoružan” bombonima i čudotvornim medaljicama i dijelio ih svima koje sam susretao. Gotovo uvijek bi ih radosno primali i zahvaljivali se na šturu engleskom jeziku. Djeca su se rado družila sa mnom. S vremenom je to postalo pravo prijateljstvo i nisu se više radovala bombonima, nego našemu susretu. Kad bi me primijetila kako dolazim, vikala bi: „Muzungu!“, što znači bijelac, i trčala bi mi u zagrljaj. Kad sam ih pitao jesu li katolici, od njih tridesetak bilo je samo nekoliko katolika, a ostali su pripadali drugim religijama. Nakon nekog vremena uvidio sam da me djeca doživljavaju kao svojeg prijatelja. Trudio sam se što više ih naučiti o Kristu i potaknuti ih da redovito idu na svetu misu. Govorio sam im koliko je lijepo zajedno se igrati, razgovarati, pjevati, jesti, ali također i ići u crkvu. U međuvremenu sam dobio potrebne isprave za odlazak u Misiju Morulem. Uz Božju providnost, u kući kćeri Božje ljubavi upoznao sam djevojku Grace Nattanda, koja govori jezik luganda. Zamolio sam ju da mi pomogne u komunikaciji s djecom i njihovim roditeljima. Najprije smo potražili svećenika i crkvu u koju su djeca dolazila. To je jedna prekrasna i velika crkva od cigle. Pitao sam svećenika dolaze li djeca u crkvu, a on mi je dao potvrdan odgovor. Organizirali smo susret s njihovim roditeljima. Govorio sam na engleskome, a Grace je prevodila. Usto im je i prošireno objašnjavala moje odgovore, jer i sama dolazi iz praktične katoličke obitelji. Razgovarali smo dugo i na kraju su svi roditelji dopustili svojoj djeci da postanu katolici, ukoliko to žele. Osjetio sam veliku sreću. Osim Grace upoznao sam još jednu djevojku, Gift Ciciriu. Obje su mi obećale pomoći u poučavanju djece, premda Gift ne poznaje jezik luganda. Radnika je, istina, malo, ali treba početi. Žetva nas čeka i obilna je. Hvala Bogu! Nadam se da će toj dječici, kroz oblake prašine, uz pomoć čudotvorne medaljice, zasjati zraka Božje milosti.
 


Povratak