vatikan.va hbk.hr PMD

Ukrajina – Pomaganje nepokretnomu Volođi otvara pitanja  

Objavljeno | 3.11.2017.

Piše s. Ivančica Fulir
 
Poslije nedjeljne sv. mise prilazi nam jedna župljanka i govori: „Moja kći bila je u jednom udaljenom selu i vidjela bolesnika i cijelu večer je plakala. To što je vidjela nije ljudski.“ Nismo razumjele baš sve što nam je rekla, ali bila je spremna otići s nama k tomu bolesniku, jer nismo znale gdje se to selo nalazi i kako se onamo ide.



 

Nakon polja i šume evo nas u pravoslavnom selu od 100 kuća. Ušle smo u ljetnu kuhinju, gdje bi trebao biti bolesnik. Imale smo što vidjeti. Majčice draga, priteci nam u pomoć, ali odmah! Muškarac u 50-im godinama, nepokretan, sa slomljenom kralježnicom i prekriven ranama, muhama, mušicama, komarcima, na prljavu krevetu. Rukom ne može otjerati muhe sa svojeg lica, očiju, usta. Dolazi njegova žena, vidno alkoholizirana, i govori da će on umrijeti. „Zašto će umrijeti?“ pitamo. „Doktori su rekli da mu nema spasa i poslali su ga doma umrijeti.“ „A kad je to bilo?“ Odgovara: „Prije tri mjeseca.“ I on odgovara da čeka da umre. „Pa što vam je?“ „Pao sam i slomio kralježnicu.“ „I što vam je još?“ „Ništa, ne mogu ustati i čekam da umrem.“ „Pa ljudi Božji, od toga se ne umire!“ Zbunjeno nas gledaju.

Ukrajina-Pomaganje-nepokretnom-Volodji-04.jpg

S. Jožica traži ženu da donese vodu da operemo Volođu. Čudi se ona: „Ma ne treba, danas je nedjelja, ja sam ga oprala.“ „Kad ste ga oprali?“ pitamo. „Njegova koža je kao ljuska od ribe. Prije tri mjeseca možda?!“ S. Jožica se bori s njom da dobijemo toplu vodu, dok ja pokušavam pobiti sve te silne muhe u prostoriji, koje plaze po bolesniku, a onda i po nama. Smije mi se žena: „Pa što to radite? Njemu ne smetaju!“ „Čudno. A vama? Kada vam je sjela na lice, potjerali ste ju. Vama smeta, a njemu ne. Muhe plaze po njemu, po njegovim ranama, potom po stolu s kojega jedete vi i vaši unuci. To je sve puno bakterija. Svi ćete se zaraziti!“
Toliko je pijana da ništa što smo rekle nije mogla, niti htjela razumjeti. Novi šok smo doživjele kada smo vidjele da ima urinarni kateter koji nije mijenjan puna tri mjeseca! E od toga može umrijeti, pitanje je dana, ako već ne i sata da dobije sepsu i potom će stvarno biti gotov. Pitamo ga pije li vodu. „Pa kad mi daju, pijem.“ Žena odgovara: „On nije žedan.“ „Kako nije žedan – vani je 30 stupnjeva Celzijevih!“ Pri tom prvom posjetu nismo ga mogle dokraja niti okupati. Promijenile smo posteljinu, obradile rane po tijelu. No što dalje? Ponedjeljak će biti pametniji.
Ima slomljenu kralježnicu, kako da ga prevezemo k doktoru u grad da mu promijeni kateter? U auto ga ne smijemo stavljati jer ne znamo kakav je prijelom. Kako ćemo dalje s njim? Kako mu pomoći? Ono jednokratno nije dovoljno. Razgovaramo tako na parkiralištu tržnice u Perečinu, kamo smo stigle u nabavu. Isuse, daj nam pokaži put. Nisu prošle ni dvije minute kada ispred našeg auta prolazi naša sumještanka, inače neurologinja u perečinskoj bolnici. Otpratila nas je do jednog urinokirurga, kojemu smo ispričale situaciju. Obećao je otići k bolesniku besplatno ukoliko ga odvezemo i vratimo u bolnicu ujutro prije njegova radnog vremena i kupimo novi kateter. Nema problema. Ljudi se čude u selu kako smo tako brzo našle liječnika i to voljnoga doći doma k bolesniku. E ne znate vi koliko Isus ljubi patnike i koliko se brine za njih.
Nastavile smo obilaziti Volođu. Tako je sretan kada dođemo. Govori: „Mislio sam da ću umrijeti, a  sada znam da neću. Dođite češće!“ E Volođo, molite se za naša zvanja, pa će nas biti više i moći ćemo dolaziti češće. I tako vježbamo s njim, a jedan dan, kad sam mu podignula ruku, on vikne: „To me boli, nemojte dalje!“ „Volođo, slava Bogu da boli“, vikne s. Jožica. Žena (taj put gotovo trijezna) čudno nas gleda i kaže: „Vi hoćete da njega boli?!“ „Pa to znači da mu živci u rukama nisu dokraja presječeni. Ima osjet! Dosada ga nije bilo.“
Kako su tjedni prolazili, tako je i malo-pomalo Volođa došao do faze da može sjediti u invalidskim kolicima, koja smo uspjele nabaviti, a noge može malo sam pomaknuti. Ruke još ne može, ali prste na rukama može. Dalek je još njegov put i pitanje je hoće li ponovno hodati, ali da može sam sjediti kad ga se posjedne i da si sam može uzeti čašu vode, već smo planinu pomaknuli. A što je bilo potrebno? Samo malo Isusove ljubavi i pažnje nas sestara. Žena mu sada češće donosi vodu i hranu, muha više toliko nema u prostoriji. I dalje ju znamo pronaći pripitu, ali rjeđe nego u početcima. Pitaju nas zašto im pomažemo i zašto ne tražimo novce zauzvrat, kao i tko su zapravo redovnice. Zar je naš Bog uistinu tako dobar? Polako Isus priprema njihova srca da ga prime. Biti posrednik na tom putu i iskazivati njegovu ljubav trpećima – nema ljepše stvari na ovom svijetu.
 


Povratak