vatikan.va hbk.hr PMD

Ukrajina – Toplina u srcu i prostoru  

Objavljeno | 25.1.2018.

Piše s. Ivančica Fulir
 
Vraćajući se iz Župe Onokovci, gdje je upravo završila radionica adventskih vijenaca u narodnom domu, jer crkvenih prostorija ondje nemamo, razmišljam koliko će djece doći u Turi Remetu, u naš budući dom koji gradimo. Kuda smo hodale, svima smo govorile i pozivale djecu na radionicu. U petak navečer naši su majstori "sklepali" stol i dvije klupe i u budućoj kuhinji, gdje se je trebala održati adventska radionica. U sakristiji, gdje smo dosada svaku subotu imali vjeronauk, sve je hladnije kako zima odmiče. Djeca dolaze, sjedimo u jaknama, s mokrim i promrzlim nogama. Djeca od 1. do 6. razreda ponekad imaju i više od dva kilometra hoda od kuće do crkve. Dođu promrzla, još ako kiša ili snijeg pada, stignu i mokra. Potom u hladnoj prostoriji imamo vjeronauk (radionice nisu moguće jer u crkvi i sakristiji nema vode) i nakon toga se moraju vraćati i prolaziti pješice te iste kilometre do kuće. Naravno da im navečer temperatura poraste i brzo se razbole.

Snijeg pada nevjerojatnom jačinom i brinem se hoće li tko uopće doći! Zbog snijega i leda na cesti punoj rupa, tj. bolje rečeno kratera, stižem dvije sekunde prije početka, a čeka me s. Jožica i hrpa djece. Gledam našu toplu kuhinju, opremljenu peći i kotlom s radijatorima. Nikakva namještaja još nema, ni pločica ni sudopera, ali peć na drva i toplinu u prostoru imamo. Oko srca se zapalila i dodatna vatra kad su djeca počela vikati gledajući kroz prozor kako stiže još djece. Govorim s. Jožici da ova naša kuća koja se gradi najednom izgleda malenom i da svi ne ćemo ni stati. Bogu hvala! Djeca prigodom ulaska u kuću komentiraju kako je toplo i skidaju jakne. Prvi put otkad smo ovdje, u zimskom periodu djeca su se mogla ugrijati i normalno raditi s nama sestrama. Našim budućim domom odzvanjao je smijeh i miris zimzelenih grančica kojima smo ukrašavali vijence. Veselju nije bilo kraja. Drugi dan, Prva nedjelja došašća, bila je povijesna za naše selo. Nikada toliko adventskih vijenaca nije donešeno na blagoslov. Klupe su bile popunjene do zadnjeg mjesta, a dio naših vjernika u šoku – jer je stiglo i puno grkokatoličke i pravoslavne djece, koja su dan ranije prisustvovala radionici. Njihove obitelji ne prakticiraju vjeru, a redom su vrlo potrebite obitelji, koje smo upoznale u našem apostolatu.

Ukrajina-Toplina-u-srcu-i-prostoru-01.jpg

Većina vjernika bila je radosna što je naša Crkva tako ispunjena i što će se toliko djece svakodnevno moliti uz izrađene vijence i pripremati put Isusu u svoje domove. Neki su pak farizejski prigovarali što ta pravoslavna djeca tu rade i zašto zauzimaju njihova mjesta u klupama. E, s njima trebamo još raditi da bi postali prava katolička zajednica, koja je otvorena i spremna prihvatiti svakoga tko iskreno traži Boga. Gledam za vrijeme sv. mise petnaestogodišnju djevojčicu iz pravoslavne obitelji koja je na dječjim kolicima dovukla po snijegu svoju 10-godišnju sestru, koja ne može hodati, prehodavši više od dva kilometra. Normalnih dječjih invalidskih kolica oni nemaju. Koji trud su morale i jedna i druga uložiti da dođu k Isusu. Kad je svećenik blagoslivljao adventske vijence koje su one same dan ranije napravile, njihove oči su se sjajile, toliko su bile sretne. „Pustite malene k meni, jer takvih je kraljevstvo nebesko.“ Uistinu, takvih je kraljevstvo nebesko.
Od srca zahvaljujemo svima koji su potpomogli nabavu našeg sustava grijanja, koji je već u svojim prvim danima ugrijao tijela i duše tolike djece. Bez toga naše radionice ne bi bile moguće, a ni plodova tih radionica ne bi bilo. Isus nam je blizu te vidi vašu dobrotu, koja će sasvim sigurno već na ovom svijetu biti nagrađena.
Srdačno vas pozdravljamo iz Ukrajine i s djecom molimo za naše dobročinitelje.
 


Povratak