Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Ukrajina - Svi žele biti ministranti  

Objavljeno | 20.12.2019.

Piše s. Ivančica Fulir

Gledajući desetak ministranata, petnaest svećenika i biskupa mons. Antala Majnika kako u procesiji ulaze u našu malenu crkvu sv. Jurja, srce mi je bilo puno radosti. Slavili smo 30 godina od slavljenja prve svete mise nakon pada komunizma i vraćanja crkve vjernicima, koja je bila zatvorena punih 28 godina i pretvorena u državno vlasništvo i matični ured. Tog dana stigli su svećenici i časne sestre koji su tih 30 godina služili ovomu malobrojnom katoličkom stadu. 

Zagrljaja i prisjećanja davnih dana, kao ni suza radosnica nije nedostajalo. Malena djeca gledala su svoje roditelje kako grle njima neke nepoznate svećenike i sestre, a te same sestre i svećenici prisjećali su se svih nepodopština i radosti koje su imali s njima. Djeca i odrasli su uživali. Tom prigodom stigao je i blagoslov pape Franje za župu i za dvoje župljana koji su mnogo učinili za razvitak vjere na ovom području. Ljudi su tog dana bili nekako posebno ponosni na svoju vjeru u Isusa i činjenicu da su ju uspjeli sačuvati, da ni teško doba koje su proživjeli oni, a još više njihovi roditelji, nije iskorijenilo vjeru. A činilo se sve da se vjera ovog naroda posve uništi. Danima poslije govorilo se o tome svečanom danu. U pripremama su sudjelovali apsolutno svi župljani; netko je čistio crkvu, netko je pekao kolače, netko je kosio travu, netko je tražio novčana sredstva, netko je pripremao liturgiju. Tih dana svi smo bili jedno. Tako bi trebalo uvijek i biti, ali, nažalost, nije.
Nekoliko tjedana nakon što je sve krenulo nekim svojim uobičajenim tijekom, za mene se dogodio jedan prekrasan trenutak. Jedan od najmlađih župljana, mali Eugen, postao je ministrant. Nakon što je završio vjeronauk sa svom djecom pošli smo prema crkvi. Nekako spontano u sakristiji pitam ja njega (ne prvi puta) ne bi li ti htio biti ministrant. Uslijedio je odgovor da bi htio, ali se boji. Meni dovoljno. Otac Anton mu je već davno rekao da, kad se prestane bojati, slobodno dođe k njemu. Riječ po riječ i mali Eugen stajao je u sakristiji obučen u ministrantsko odijelo. Krenuli smo u crkvu na molitvu Krunice, a on me stisnuo za ruku i rekao da ne može ići sam. I tako smo zajedno ušli, a kad su ga ljudi ugledali, svi su se rastopili, jer je doslovno izgledao kao mali anđeo. Sjeli smo u klupicu, a on je tako simpatično uzdisao i povremeno prozborio: „O Gospodine, o Gospodine!“ Nakon nekoliko minuta vuče me za rukav i govori: „Sestro, meni se noge tresu, o Gospodine!“ Kako mi je bio simpatičan! Tako uzbuđen prešao je preko svojeg straha i nakon mise slavodobitno prokomentirao da će odsada na svakoj misi biti ministrant. Bože moj, hvala ti!
Ovdje je inače tradicija ministranata veoma izražena. Gotovo svi dječaci katolici postanu ministranti. Trenutno ih imamo deset! To stvara poticajnu atmosferu, koju Bog koristi i zove radnike u svoj vinograd. Tako da u ovih 30 godina iz sela od svega 300 tinjak katolika imamo tri svećenika, tri časne sestre i jednog bogoslova. Prošli tjedan u našu župu stigle su iz Rima moći sv. Vinka. Sv. Vinko, pozovi nekoga od ovih ministranata k sebi, da bude tvoj sin i da naviješta tvoje kraljevstvo! Moje „kandidate“ znadeš, ali ti sam izaberi barem jednoga! Jer tako su potrebni sveti svećenici ovomu svijetu.


Povratak