vatikan.va hbk.hr PMD

Zambija–Moja prva misija  

Objavljeno | 6.6.2017.

Piše vlč. Gabrijel Jukić

Dragi čitatelji Radosne vijesti i dragi prijatelji misija!
Javljam se iz svoje prve misijske postaje u Zambiji. Sam dolazak u prvu misijsku postaju ostat će mi duboko u pamćenju. Po dolasku u Zambiju dočekao me naš hrvatski misionar vlč. Boris Dabo i odveo u misijsku postaju Njoko. Stanovnici tog sela napravili su mi veličanstven doček. Bio sam oduševljen i dirnut. A čim sam stupio u kontakt s tim ljudima, osjetio sam da im je radosna vijest već naviještena. Oni su kršćani, redovito idu na svetu misu, temeljito se pripremaju za sakramente. A sami sakramenti i kod njih imaju veliko značenje. Vidio sam kako je u svemu tome velika uloga našega misionara vlč. Borisa Dabe, koji godinama radi s njima.
 

Zambija-Moja-prva-misija-07.jpgMisija Njoko
 Misija u kojoj sam sada smještena je između dviju velikh zambijskih rijeka: Zambezija i Njoka. Obje rijeke su velike, plovne i bogate ribom. Rijeka Zambezi zaista je ogromna i u svijetu poznata po svojim slapovima. To su Viktorijini slapovi, koji su zaista čudo prirode. Odmah sam od svojih mladih prijatelja naučio, a i sam sam to vidio, da je brza i opasna. Dom je krokodila i voden-konja, koji su opasni. Znaju napadati ljude, ali je dobra stvar što ne napadaju kanue, pa ovdašnji stanovnici slobodno plove rijekom. Rijeka Njoko je isto velika i lijepa, a utječe u rijeku Zambezi. Potpuno je čista i nema nikakva zagađenja. Pokraj rijeke raste prekrasno cvijeće na visokim stabljikama, na kojima se gnijezde ptice koje prekrasno pjevaju. Priroda je ovdje prekrasna. Nekada se ne mogu načuditi svoj toj divoti na jednom mjestu. Moja Misija Njoko, a i cijela Zambija, obiluje prekrasnim stablima koja cvjetaju i predivno mirišu. Rijeka Njoko dobila je ime po majmunima, jer se na jeziku silozi majmun kaže njoko. Kreću se u blizini kuća i naviknuti su živjeti u ljudskoj blizini, a i ljudi su naviknuti na njih. Meni još treba vremena da se naviknem na njih. Uvijek me iznenadi kad ih vidim u blizini kuće. Misija je u začetku i nije još razvijena. Prva veća trgovina udaljena je 60 km, i to makadamskim putem.
 
Zambija-Moja-prva-misija-06.jpgSveta misa u misijskoj postaji Njoko
 Svaka je misa nešto posebno. Po njoj se Isus neprestano prinosi Ocu za naše spasenje. Ali doživjeti misu ovdje u Zambiji, nešto je neponovljivo. Gotovo da se ne da opisati riječima. Za mene je to bilo nešto posebno. Cijela misa isprepletena je plesom i pjesmom. Ne traje predugo, oko dva sata, i sva je uronjena u zambijsku kulturu. U toj postaji postoji mala skupina djevojčica koje vrlo lijepo i skladno plešu za vrijeme mise, uz pratnju i ritam bubnjeva. Inkulturacija evanđelja zaživjela je na najljepši i najbolji mogući način. Posebno mi je lijepo kada za vrijeme mise treba čitati riječ Božju. Donose ju u kanuu. U samom kanuu sjedi malo dijete, koje drži Bibliju. Dijete je simbol Malenog Isusa, a pokraj djeteta su četiri veslača, koji simboliziraju četiri evanđelista. I inače su svi dijelovi mise isprepleteni domaćim običajima, sve je puno pjesme i plesa, djece i mladih. Sve je puno života i zahvalan sam dobromu Bogu, koji me poslao k tim ljudima koji su jednostavni i plemeniti.
 
Zambija-Moja-prva-misija-03.jpgDruženja uz vatru
Iako sam se prije odlaska u Zambiju pripremao na drugačiju kulturu od naše i za vrijeme studija u Sarajevu tijekom ljeta bio u Ruandi, ipak je sve ovo što sada doživljavam u svojoj misiji za mene novo i iznenađujuće. Još uvijek su sve to tek prvi dojmovi, koje želim podijeliti sa svima vama. Sve što ovdje doživim za mene je velik dar Božji i zahvalan sam mu što me smatrao vrijednim povjerenja i povjerio mi da njegovo ime naviještam u ovom kutku zemlje.
Ovdje se puno pozornosti posvećuje zajedničkom druženju. To se odvija obično navečer, uz vatru, jer su tijekom dana svi zauzeti – odrasli rade u polju, a djeca idu u školu. Svi rado dolaze k meni na druženja. Misionar je za njih nešto novo i vole moje „lude priče“.
Naravno, zanimljivi su im mobitel i laptop te se vole snimati, a naročito vole gledati snimke mise, jer je misa centar svih zbivanja u misiji. Vole nogomet i to im je zabava broj jedan. U tome se ne razlikuju od nas u Europi. Nogomet igraju svi, i dječaci i djevojčice.
 
TZambija-Moja-prva-misija-05.jpgi ljudi vole život i vole Boga
 Sad sam ovdje već duže od 11 mjeseci i umalo će se navršiti prva godina mojega misionarskog rada. Uza sve to lijepo što svaki dan vidim i doživljavam, uočavam i velike potrebe i poteškoće ovdašnjeg svijeta. Uviđam koliko im znači misionar i da bez njega misija ne može živjeti. Misionar je pokretač, netko do koga puno drže. Misija je sastavljena od dvije župe – Njoko i Nvida. Obje župe imaju oko 40 vanjskih postaja. Ogromno područje i velika udaljenost. Putovi su loši, a ljudi su više „gladni riječi i prisutnosti“ negoli kruha. Idući u te udaljene postaje, upoznao sam mnoge obitelji, mlade i starije, i upoznao sam ono s čim se bore, njihove životne uvjete. I kao što rekoh, iako ima dosta siromaštva, ljudi su željni da im dođe svećenik, da ih sasluša, čuje njihovu situaciju i odmah su veseliji. Sami su po sebi dosta skromni i zadovoljni malim, onim što imaju. Uvidio sam da u udaljenim selima nema škola, a to nije dobro za djecu. Ambulante su također rijetkost. Posebno su ugrožene djevojčice, koje, budući da škole nema, vrlo rano stupaju u brak. Uvidio sam da je potreban sustavan rad na svim područjima, posebno u školstvu i brizi za zdravlje. Velik problem su i razne sekte, koje nadiru sa svih strana i koje svojim programima takozvane humanitarne pomoći ljude čine svojim robovima. Osjećam da se ovdje tako vodi pravi rat za duše, jer je velik broj djece i velik je broj katolika koje te sekte sa zapada žele privući u svoje okrilje. Svaki misionar ovdje je pravi Božji dar i ljudi ga takvim doživljavaju. A misionar treba podršku i pomoć. Puno je volontera koje dovode sekte, ali pravi volonter, s katoličkim vrijednostima, ovdje će biti zlata vrijedan i nadam se da će takvih suradnika u budućnosti biti. Za mene je sada veliki problemi domaći silozi jezik, koji nastojim naučiti da mogu sa svima komunicirati i na taj ih način što bolje razumjeti. Da mogu uspostaviti komunikaciju sa svima – djecom, odraslima i starijima, jer svi oni ipak najbolje razumiju svoj materinji jezik. Trudim se koliko mogu, ali još uvijek zvučim vrlo smiješno i nezgrapno, što uvelike uveseljava sve, od najmlađih do najstarijih.
Divim se tim ljudima, njihovoj ljubavi prema životu, prema djeci, koju imaju u veliku broju. Isto je tako zadivljujuća njihova otvorenost za Boga, pa osjećam veliku odgovornost.
Neprocjenjiv je dar moći djelovati i naviještati Kristovu radosnu vijest ovdje u Misiji Njoko. Da bih to mogao, trebam vašu molitvenu podršku, a vi ste već prisutni u mojim molitvama i žrtvama.
 


Povratak