Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Zambija–Božić u Misiji Njoko  

Published | 1/29/2018

Piše don Boris Dabo
 
Misionar ima mnogo toga na čemu može biti zahvalan Bogu, ali ipak, događaji poput ovog posebni su. Oni nadahnjuju te prekrivaju one dane suhoće koja se zna nadviti i koja je, vjerojatno, zajednička svim ljudima. Božiću prethodi došašće i iščekivanje, što donosi stanovitu napetost, reći ćemo, nemir zbog još neostvarenoga onoga čemu se nadamo i što želimo. Dolazak Božića donosi rasplet i olakšanje, koje nije plod vlastitog uspjeha i rada, nego dolazi kao dar odozgo i nad time nemamo vlast i kontrolu. Ovdje govorim o Božiću u svojoj misiji i osjećajima misionara, koji vjerojatno imaju sličnih iskustva, pa će me lako razumjeti...
Došašće je bio put za koji nismo bili sigurni gdje će završiti, slično kao i putovanje Josipa i Marije u nepoznato. Nisu znali hoće li naći prikladno mjesto i hoće li sve proći u redu za Josipa, Mariju i za dijete. Tako se i mi pitamo: Hoće li katekumeni ustrajati do krštenja i hoće li biti još onih koji će se prijaviti za katekumenat? Vjerovali smo da hoće, ali je trebalo to vidjeti i u tom je bila ta neizvjesnost čekanja ili došašća. A što ako neki odustanu u zadnji čas? Pitao sam to vjeroučitelje i vidio sam da su oni bili sigurniji od mene. U subotu prije Badnjaka imao sam posljednji susret s krštenicima, bilo je dvadesetak mladih i nešto djece. Vidio sam da su dobro pripremljeni i ushićeni zato što će se ponovno roditi, zato primaju i novo ime. Cijelu skupinu prihvatio sam za krštenje. A onda je došla Badnja večer i misa polnoćka. Prije mise mladi su održali predstavu u polumračnoj crkvici u Misiji Njoko. Dok sam čekao početak predstave, imao sam nekoliko sumnji. Ali kad je predstava započela, sve su moje sumnje iščeznule, kao kad vjetar odnosi maglu. A onda je počela misa. Pjesma Slava Bogu na visini kao da je i dalje odnosila tu maglu, sve dok i ja nisam ustao i počeo plesati zajedno s njima, onako pomalo bjelački, a ne poput njih, pa sam se čudio samomu sebi. Gdje su sada one magle? A onda je došlo samo krštenje. Nakon svakoga: „Ja te krstim...“ crkvom se u mraku prolomio pljesak za novokrštenika. Pljesak se ponovio nakon svakoga novoga: „Ja te krstim“, i tako dvadeset puta. Kraj mise nikako da stigne, plesali su i pjevali Božiću, sve dok nije trebalo dati znak neka nastave kasnije, kada misa završi. A kad je završila misa, onda je udarila kiša. Kiša koju su svi željeli, jer je vrijeme sadnje, a dosad je nije bilo dovoljno. Ta je kiša došla kao Božji blagoslov i Božićni dar svojemu narodu, koji s veseljem prima svoga kralja. No to je bilo samo prvo poluvrijeme. To sam vidio tek sutra na sam dan Božića.

2018-02-Zambija_don-Boris1.jpg
 
Prva sveta misa u Misiji Maziba
Rano ujutro smo se motornim čamcem prebacili na drugu stranu velike rijeke, gdje nas je već čekao auto. Onda još sat i pol do sasvim nove misije, Mazibe, gdje smo prije dvije godine počeli propovijedati radosnu vijest i poslali animatore u razna sela da pozivaju ljude na molitvu i da osnivaju crkve. I ondje nas je čekalo iznenađenje: narod je već stigao četiri dana prije Božića, došli su iz raznih sela, a neki su pješačili dva dana. Došli su sa svojim animatorima. Kišna je sezona, ne može se spavati vani na otvorenome. Animator, voditelj Misije Maziba, smjestio ih je u još nedovršene kućice u misiji, gdje im je bilo dobro. Hranu su sami donirali i svi su bili zadovoljni. A što su radili četiri dana? Učili su katekizam i pjevali božićne pjesme. To je većini bio prvi Božić koji su ikada slavili u životu. Također je to bila prva misa na kojoj su prisustvovali, pa je također trebalo puno objašnjavanja značenja mise. Da nije bio Božić, imali bismo samo službu riječi. Na početku mise smo primali katekumene. Animatori su doveli četrdeset katekumena i njih predstavljali njihovim krsnim imenom. Primili smo ih u katekumenat i potakli da nastave s pripravom za krštenje. Kako bi bilo lijepo kad bi ti ljudi, uglavnom mladi i poneki stariji, mogli biti kršteni u dovršenoj crkvi. Ova sadašnja je podignuta da bismo mogli zajedno slaviti Božić pod krovom. Ne sumnjam da ćemo uspjeti dovršiti crkvu, jer ti ljudi to zaslužuju. Dakle, počeo sam sa zahvalom Bogu za taj prijelaz od neizvjesnosti došašća do radosti Božića. Sada, kad sam se vratio iz Mazibe u središnju misiju, imam radost da taj osjećaj zahvalnosti i tihe radosti podijelim s nekime, a to ste vi koji ovo čitate. Bog ponovno rođen neka bude s nama i neka se došašće nastavi do ponovnog Božića.


Back