Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Zambija-U Simatapu treba poći  

Objavljeno | 10.1.2017.

Piše don Boris Dabo
 
Postaja Simatapa je jedna od najudaljenijih. Ne toliko po kilometrima (samo 60), nego po pristupu. Okolnim putem, uzduž Zambezija, s druge strane bi bilo najlakše, jer je dio puta asfaltiran. No tad bi trebalo prijeći veliki Zambezi uskim kanuom, prolaziti pokraj nepredvidivih vodenih konja, a to se ovomu misionaru, koji nije naviknut na takve rizike, baš ne lovi uha. Onda nam nema druge nego drugim putem, a to je moguće samo u ovo doba godine, kad je rijeka Nangombe niska, pa se može autom u rijeku, pa naglom uzbrdicom na drugu stranu. Odatle, budući da nema redovite ceste, treba slijediti staze šumskih pilana, riskirati vožnju krivom stazom te proparati gumu Land Cruisera nagazivši na skriven oštar panj. Ali druge nam nema. Crkvu u Simatapi treba posjetiti, propovijedati Božju riječ, ohrabriti vjernike, slaviti sv. misu, ispovijedati, sklopiti crkvene brakove te krstiti one koji su pripravni, a čujemo da ih ima. Nema nam druge, treba to učiniti, jer će uskoro godina otkada tamo nismo bili, jer nismo dospjeli.

Znamo kakva je Simatapa. Crkva je nastala paralelno s otvaranjem škole, koju smo mi otvorili. Bila je u selu samo grupica katolika, koja je povremeno odlazila na drugu stranu rijeke nedjeljom na službu riječi ili na krštenje kad bi došao svećenik iz susjedne, ali ipak udaljene Misije Sioma. Poglavica s pratnjom, čuvši da je došao svećenik u Ndjoko, to jest u našu sadašnju misiju, hodao je 60 km da bi me molio da dođem i da osnujem kod njih kršćansku zajednicu, jer ima ljudi koji bi to željeli. Naravno da sam obećao, tko bi to odbio! No kako stići onamo? Nisam dovoljno jak kao oni da bih pješačio 60 km. Kažu da će probiti cestu. Dobro, kad probijete, javite, pa me evo k vama. Za koji mjesec evo njih s viješću da sad auto može do njih. Krenuli smo i osnovali ne samo crkvenu zajednicu, nego i školu te i jedna i druga i dalje rade, i to aktivno. Nekoliko djece iz te škole u Simatapi pomažu kumovi posredstvom Nacionalne uprave Papinskih misijskih djela u Zagrebu već više godina.
 
Zambija-U-Simatapu-treba-poci-12.jpgPohod radi obnavljanja prvotnog žara
 
No otad je prošlo vremena i cesta je zarasla jer je nitko drugi ne koristi, a i oni su se umorili, jer svake godine ponovno krče raslinje nakon kišne sezone. Mi smo ipak odlučili krenuti tražeći svoj put i biti malo avanturisti te putovati uz rizik da malo lutamo šumom, a i da oštetimo auto probijajući se kroz šikaru, osobito gume. Bolje i to nego ostaviti zajednicu sa 150 ljudi, s mogućnošću proširenja na okolna sela.
Treba otići u selo Simatapa, tim više što smo primijetili da su već malo izgubili onaj prvotni žar, pa nisu uspjeli poslati tri svoja nova predstavnika na tečaj „Baluti ba Linzwi“ – „Učitelji Riječi“, tečaj koji se tijekom tri godine održava u misiji za nove voditelje službe riječi, kateheze, biblijskih skupina i za širitelje Božje riječi (evangelizatore). Nisu poslali svoje predstavnike na tečaj niti su poslali propisani broj vreća kukuruza u župu za potrebe ovakvih tečajeva. Očito u toj zajednici ima problema o kojima treba razgovarati i tražiti rješenje pa je i to jedan razlog da otiđemo u Simatapu sve ako za to treba malo i hrabrosti.
„Tko će putovati s Fatherom u Simatapu?“ upitao sam dečke s misije, one koji su nam blizu. Bilo je kandidata više nego što je trebalo, pa sam odabrao dvojicu: Charlesa koji je iz tog kraja, pa bolje poznaje put, i Mupendea, koji mi pomaže u kući, pa je vješt i oko auta ako što ustreba, lako može hodati tražeći pomoć. Krenuli smo jedne subote u prosincu, s nakanom da još za dana prijeđemo rijeku Nangombe te nakon rijeke šumu i staze te tako po danu dođemo do glavne ceste.
Sve je išlo po planu. Bilo je vruće već nekoliko tjedana, kiša ne pada, a u ovoj sezoni to znači vrućinu. Uspješno smo prešli rijeku, popeli se na drugu obalu te uzduž rijeke, uzvodno, tražimo staze do prvog sela, naše postaje Mandila. Za dva sata vožnje eto nas u Mandili. Nije bilo u planu da tamo stanemo, no ipak smo stali da pozdravimo učitelja animatora Muingu i još neke koji se nađu pokraj crkve. A čim su vidjeli Fatherov auto, odmah su dotrčali i za tili čas se okupilo mnoštvo, osobito pjevača koji su subotom imali redovitu probu. Nismo mogli puno čekati, pa smo odmah produžili jer nas još čeka put. Treba prijeći šumu i tražiti prave staze.
 
Zambija-U-Simatapu-treba-poci-02.jpgRaspjevani muškarci i žene
 
Silazimo šumom prema Zambeziju i ugledamo opet veličanstvenu rijeku Zambezi, koja mirno vijuga prema istoku, tamo negdje gdje je kraj Afrike i počinje Indijski ocean. Mi skrećemo desno, prema zalasku sunca i prije zalaska, kroz žbunje, ugledamo limene krovove škole i učiteljskih kuća – to je Simatapa. Prije škole i crkve nanizale su se  kolibe izbjeglica iz Angole, koji su ovdje našli siguran smještaj i nastanili se. Nakon njihovih koliba dolazi škola i crkva, a u nastavku su domaća sela plemena Lozi. Tu nas dočekuje raspjevana skupina žena i muškaraca, na čelu sa seoskim poglavicom, koji su čekali Fathera i njegovu ekipu. Pjevali su nam pjesme dobrodošlice, oni okrenuti nama pokraj kućice u koju ćemo se smjestiti. Pjevaju da nas primaju u ime Isusovo, neka se kod njih ugodno osjećamo i tako dalje. Scena već uobičajena, ali ipak uvijek nova. Onda je Father odgovorio i zahvalio na doborodošlici, predstavio svoje suputnike i tad su nas odveli u naše kolibe. Fatherova je bila urešena maramama na zidovima, a iza zavjese su postavili krevet i madrac. Možda je to bio jedini madrac u selu ili su ga možda otišli posuditi kod koga dobro stojećega, pomislih. U predsoblju je bio stolić s pokrivenim zdjelicama u kojima je hrana. Kasnije smo vidjeli da je u jednoj bila palenta, a u drugoj kokoš na gulaš, prema njihovu receptu, ukusan gulaš bez ikakvih dodataka i začina osim soli, a lešo.
Nakon okrjepe, dolazi vrijeme da se Father susretne s novokrštenicima. Bilo je desetak djece, pa smo razgovarali s njihovim roditeljima i kumovima. No glavnu pozornost smo usmjerili na Martu, koja je u svojim zrelim godinama prešla na katoličku vjeru, nakon što je odrasla kao pripadnica adventista, koji su rašireni u tom kraju. Ona se susrela s našima dok je bila učiteljica u susjednom selu te je u tim  susretima naučila da je Katolička crkva majka svih drugih crkava koje su nastajale u povijesti zbog neslaganja s majkom Crkvom. Kad je to shvatila, našla je dovoljan razlog da se pobliže upozna s vjerom, nauči molitve i da zna koja je uloga Marije, majke Isusove, u životu kršćana. S njom je još kršten njezin sin. Pričest i ostale sakramente primit će drugom prigodom, kad se priprave.
 
Zambija-U-Simatapu-treba-poci-09.jpgDrugi dan
 
Druga nedjelja došašća donosi temu Ivana Krstitelja i poziv na obraćenje. Gledam ispred sebe prepunu crkvicu, a ljudi još stižu i tiskaju se u klupice. Negdje iza prvog čitanja dolazi grupica iz crkve na drugoj strani rijeke, koja pripada Župi Sioma. Kad su čuli da dolazi Father, ni oni nisu htjeli propustiti prigodu da dođu na sv. misu i sakramente. Prepoznajem ih. Među njima je gospodin Aleks, iz prve generacije krštenika, koje su vjeri priveli rani misionari kapucini, tamo na drugoj strani rijeke. Sad on dovodi grupu novih i starih. Nastavljamo s čitanjima i slušamo poziv Ivana Krstitelja u evanđelju. Priznajte da ste grješni i dođite da vas očistim od njih, kaže Ivan. No iza mene, nakon čišćenja, dolazi onaj koji će vam dati snage da nastavite Božjim putem, a on je sad prisutan po svojoj Crkvi. Krštavamo se vodom i Duhom Svetim, a to je kao oganj koji grije, a voda daje život. To je Crkva i Božja riječ. Nismo samo kršteni da nam se oproste grijesi, kao što je činio Ivan, u krštenju dobivamo snagu, a ta snaga se obnavlja u Crkvi.
Gledam kako slušaju i molim u sebi da to shvate i prihvate. Vidjeli ste me jutros dok sam hodao s krunicom po vašim selima moleći Božji blagoslov za vas, vaša sela i usjeve. Molitva Bogu nam uvijek treba…
Onda dolazi vrijeme krštenja i voditelj poziva novokrštenike. Dolazi čas pomazanja uljem katekumena (kad to nismo mogli obaviti prije) i obećanja da se, Božjom pomoću, odričemo vjerovanja u krive bogove, vračeve, uroke i slična zastranjenja. Svi šutke prate polijevanje vodom, a kad se tko krsti, pozdrave ga pljeskom i radosnim usklicima. Tada se vraćaju svojim mjestima u zajednici, a kršćanska zajednica ih prima dobrodošlicom i pjesmom.
 
Zambija-U-Simatapu-treba-poci-01.jpgSvi smo molili i vapili za kišu
 
Povratak u misiju nakon ručka bio je lakši. Već smo znali put, pa nas umor nije puno sputavao. Slijedili smo tragove u pijesku od proteklog dana. Suosjećali smo s ljudima koji su vapili za kišom. Već je prosinac, vrijeme kad bi kukuruz trebao nicati, a oni ga još nisu ni posijali, jer je suša. Bože, daj kiše svojemu narodu: Neka se rastvori zemlja i rodi Pravednika, a neka se rastvori i nebo te dadne kišu, tako su ljudi molili i mi s njima. Prešavši šumu, eto nas opet u dolini rijeke Nangombea, gdje se opet zaustavljamo da bismo pozdravili prijatelje. Idemo opet do kuće učitelja i animatora Muinge. Kažu da ga nema, da je još u crkvi, a već je popodne. Vozimo prema crkvi, a cijela zajednica i pjevači dolaze prema nama s pjesmom dobrodošlice. „Kako to, pa nismo vam rekli da dolazimo!“ „Niste rekli, ali smo znali da ovuda prolazite, pa smo vas čekali. Evo smo vam i hranu pripremili, dođite i sjednite u ovu kolibu!“
Iznenadili smo se, jer smo htjeli što prije stići kući, da se odmorimo. No trebalo je ostati, pročavrljati i blagovati njihovu palentu s divljim zeljem. Tako smo završili i ovo putovanje, zahvaljujući Bogu za sve ove darove i molitvom za ove dvije kršćanske zajednice s kojima smo se susreli ovog vikenda. Neka Bog bude s njima ovog došašća!
A neka bude ovog Božića i sa svima vama koji po čitanju ovog teksta i po vašoj molitvi postajete dionici ovoga misijskog putovanja i neka vam Bog dadne radosti bar onoliko koliko i nama.
Sretan Božić!
 


Povratak