Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Zašto je Island zemlja prve evangelizacije  

Objavljeno | 17.5.2019.

Piše s. Celestina Gavrić

Već sam nekoliko puta u svojim pismima spomenula da smatram da je Island zemlja prve evangelizacije i da naš biskup mons. David Tencer tako pristupa ljudima koji živi na našem području.
Kako i gdje to vidimo? „Razvoj“ i „napredak“ stigli su dotle da u većini škola na Islandu nema više religijskog odgoja. Prije je postojao vjeronauk protestantske zajednice, koji je bio u školama sve do početka ovog stoljeća. A ima li uopće još nešto od vjerskoga? Postoji, ali ne više vjeronauk, nego općenito upoznavanje različitih religija. I djecu se uči da sve to ima posve istu vrijednost.
Pa zar nije bilo isto tako i u propalome Rimskom Carstvu? Samo što su oni još imali „božanskog cara“, a mi imamo „ravnopravnost“, „poštovanje svačijeg prava“, „poštovanje osobnog opredjeljenja“ ili ono što zovemo „medijska podobnost“. Nema nikakve istine koja vrijedi za sve, nikakvih načela, nikakve čvrste obitelji. Sve to možeš sam odlučiti, sada i ovdje. A i zašto bi ti tko to trebao diktirati? Pa ti najbolje znaš! A zamislite, u dječjim vrtićima se kaže: „Mi ne smijemo s djecom pjevati pjesmicu u kojoj se spominje Isus.“ A da ne bude zabune – sve drugo smiju i mogu. Svi učitelji, božanstva i idoli dobrodošli su u školu, samo Isus ne. To je naša stvarnost ovdje na Islandu, i još da nismo misijska zemlja!?

A naši vjernici katolici došli su na Island sa svih strana svijeta. Islanđana katolika u unutrašnjosti zemlje vrlo je malo. Uglavnom su organizirani u zajednice u glavnom gradu Reykjavíku i okolici.
Dakle islandski katolici pristigli su sa svih paralela i meridijana. Neki su došli iz situacija gdje nisu imali prigode bolje upoznati se sa sadržajem vjere, drugi su iz bivših komunističkih zemalja, odakle donose posljedice nepoznavanja svoje vjere, a neki su iz katoličkih zemalja, ali se drže po strani. Dok se oni ne inkulturiraju, u međuvremenu se udalje od Crkve i izgube se u potpunoj nezainteresiranosti ili, jednostavno, idu u protestantsku crkvu, gdje im pastor kaže da je to sve isto. A kada ipak zažele krstiti dijete u „svojoj“ Crkvi, katoličkoj, onda nastaju problemi, jer u mnogo slučajeva nisu uopće upoznati s temeljnim vjerskim ponašanjem.
Uvijek kada saznam za neku katoličku obitelj, osobno odlazim k njoj te djecu, ako je ima, pozovem na vjeronauk, a onda se pobrinem da se održava i vjeronauk. A to znači da moram nekako posložiti da svi stanu u popodnevne ili rane večernje sate na Skype, osim ovih u Akureyri i u Dalviku. Ovdje oni dolaze na satove, a nas troje smo vjeroučitelji: moja s. Marcelina i ja te naš župnik. Imam šest sati Skype-vjeronauka tjedno te još tri sata kod kuće i tri sata u mjestu Dalviku, koje je 45 km odavde i kamo idem svaki tjedan. Posjećujem od vremena do vremena i svoje vjeroučenike sa Skypea, da ih bolje upoznam i da im pomognem oko vjere koliko više mogu. I eto misijske zemlje!
Dragi prijatelji, suradnici misionara i misionarki. To i još puno toga naše su brige. Ali sve za Isusa i ljude koje nam je on povjerio!
Želim vam svaki blagoslov uskrsnulog Spasitelja. Hvala vam na svemu.



Povratak