Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Živopisna priča iz Kameruna  

Objavljeno | 1.11.2018.

Piše vlč. Karlo Prpić

„Adamova zemlja“ je ogromna visoravan u srcu srednjoafričke države Kameruna,  koja se prostire na više od 60 000 m2, u nedogled savane, ali i gusta "zimzelena" raslinja i kvalitetna tropskog drveća, posebno eukaliptusa i crnog mahagonija. To je jedna od siromašnijih domaćih pokrajina, prosijana zasada ugašenim vulkanima i poznata po svojim neiscrpivim i još uvijek neiskorištenim nalazištima ruda i minerala. Prvi put se spominje u povijesnim zapisima negdje u 18. stoljeću prigodom osvajačkih pohoda naoružanih sudanskih plemena, koja ujedno provode nasilnu islamizaciju domaćih etničkih skupina: Tikar, Baya, Dii, Bamun. Prvi pokušaji katoličkih misionara na tim prostorima zabilježeni su tek početkom prošloga, 20. stoljeća. Sustavnija evangelizacija pripada mahom novijim misionarskim kongregacijama, francuskim oblatima Bezgrješne i engleskim Mill Hill svećenicima i redovničkoj braći tek po Drugome svjetskom ratu. Današnja Biskupija Ngaoundere još je uvijek prva misionarska crta sa svojih skromnih 25 župnih postaja i otprilike 50 000 katoličkih vjernika. Posljednji popis stanovnika bilježi u toj državnoj regiji nekih 70 000 stanovnika. Glavno obilježje tih prostora jest raznolikost etničkih skupina koje pripadaju Katoličkoj crkvi. Teritorijalno i društveno gledano, najbrojnija je islamska zajednica. Razložna politika sadašnje vlade, ujedinjujući prekobrojne plemenske pripadnosti i više vjerskih opredjeljenja u izgrađivanju mlade kamerunske nacije, još uvijek se pokazuje uspješnom sve do naših dana, čuvajući mir i međusobnu toleranciju. Iako od davnine upravo to područje s Kongom, Čadom i Nigerijom u okruženju popularno zovu „okidačem“ Afrike.
 

Posljednjih godina povremeno nedjeljom i blagdanom posjećujem jednu malu, ali živahnu kršćansku zajednicu u zaselku po imenu Nga'ha, u prijevodu 'Božje brdo', do kojega još ne dopire ni minimum dobara naše civilizacije 21. stoljeća: struja, pitka voda ili solidna cesta. Međutim svećenika primaju s radošću. Izolirani u surovoj i netaknutoj prirodi u podnožju okolnih brježuljaka, koji obiluju kamenom krečnjakom, pridonose mršavu obiteljskomu proračunu tradicionalnim ribolovom pirogama na obližnjem jezeru. U prošlosti je bilo bolnih odlazaka iz sićušne katoličke zajednice prema većim religioznim skupinama u potrazi za novim iskustvima, iz znatiželje, a možda i radi nekih materijalnih prednosti, u potrazi za slasnijim egipatskim loncima. U svakom slučaju katolici su još uvijek prosječno najskromniji sloj tog dijela zemlje. Prije nekoliko mjeseci ipak se dogodilo nešto neočekivano. Poslije pričesti i uobičajenih oglasa domaći je katehist zamolio za riječ i svima okupljenima predstavio jednog muškarca u 30-im godinama, s očitim tjelesnim nedostatcima, među kojima su bolesne noge vjerojatno još u djetinjstvu pogođene poliomijelitisom, bile posebno vidljive. Ime mu je bilo Nanna Yaya, što je često ovdašnje ime za muslimanske dječake i muškarce. Mladi je čovjek na svojem domaćem narječju fulfulde izrazio samo jednu želju – da ga prisutni ne zaborave u molitvama jer želi pristupiti Katoličkoj crkvi. Nakon dužeg razmišljanja donio je odluku o povratku svojoj prvoj i jedinoj majci. Neodređeno se prisjećao svojeg krštenja kao dječak u jednome drugom kraju. Ostavši rano bez roditelja, životario je i sve dublje tonuo u poteškoćama. Stoga je objeručke prihvatio ponudu jedne susjedne muslimanske obitelji da im se pridruži, ali pod uvjetom prijelaza na islam. Štoviše, obećali su mu i jednu domaću djevojku za suprugu kada za to dođe vrijeme. Godine su prolazile, a Yaya (Ivan), sada već otac dvoje maloljetne djece, kako kaže, osjećao je grižnju savjesti i nezadovoljstvo jer se nije uspio održati u vjeri svojih pokojnih roditelja. Znao je da bi njegova odluka o povratku mogla neupitno povući i neke neugodne posljedice od njegovih dosadašnjih dobročinitelja udomitelja. Ipak je konačno skupio dovoljno hrabrosti „sa svoje dvije ruke“, kako ovdje kažu, i započeo svoj katekumenat i prvu stvarnu inicijaciju u tajne kršćanske vjere. Sve je izgledalo mirno i napredovalo s lakoćom sve dok župi nisu dojavili da se naš pripravnik nenadano i ozbiljno razbolio. U samo nekoliko tjedana neizlječiv i ubrzan oblik sušice iznenada je prekinuo njegovu bližu pripravu za ispovijest vjere i tzv. uvjetno krštenje te primanje u Katoličku crkvu. Zli jezici, uz pripomoć domaćih vračeva, za preminuće, po starome dobrom običaju kraja i tradicije, optužiše srdite duhove predaka. Bivši su mu „prijatelji“  izrazili bojazan da bi njegovo posljednje počivalište tik uz muslimanski dio groblja moglo onečistiti sveto tlo islama i posmrtni ostatci jednog kadooa (što znači 'rob' i pogrdan je naziv za kršćanina u tim krajevima) dovesti u pitanje buduću uporabu istog prostora za članove islamske zajednice. Tako je nastala prava pobuna kad je netko blizak „misiji“ prvi put u poznatoj povijesti sela nekoliko dana po ukopu postavio jednostavan drveni križ na novi grobni humak. Tvrdolinijaši na drugoj strani nisu mogli prihvatiti taj vid „otmice“ i izazov te su verbalni sukobi ubrzo prerasli u ozbiljne prijetnje i neviđeno napete odnose dviju zajednica.
Cjelokupno je stanje neizostavno privuklo pozornost udaljene službene državne uprave ureda za međuvjerske odnose pokrajinskog guvernera. Desna ruka središnje vlade i samog predsjednika na regionalnoj razini našla se u nezavidnu položaju. Osobno pripadajući jednoj protestantskoj skupini i k tomu niz godina u životnoj zajednici sa suprugom muslimankom, uložio je sve svoje sile u umješnost u pronalaženje zadovoljavajućega rješenja za sve strane u sporu. A kada vlast progovori, podanici pozorno slušaju i besprigovorno prihvaćaju, zar ne? „Odsada i nadalje, slijedi u proglasu, neka se grobno mjesto označi jednostavnim križem ne višim od 50 cm iznad površine tla. Jedini dopušteni naslov na prednjoj strani križa jest 'Yaya Ibrahima'. Neka se ispusti prvo obiteljsko ime Nanna. Nije potrebno naglasiti godinu rođenja ni smrti.“ Tako je ostalo sve do danas. Navodno je u jednom prethodnom razgovoru sa svojim vjeroučiteljem pokojnik izrazio želju za imenom Abraham na krštenju. Odvažna manjinska katolička obitelj u selu ipak ga smatra svojim nesuđenim članom i ne prestaje moliti za njegovu dušu.
    
 


Povratak