Piše don Gabrijel Jukić

Misija Morulem nalazi se na sjeveru Ugande, blizu Južnog Sudana. To je prekrasan kraj, sa stjenovitim planinama, raznovrsnom šumom i velikim dolinama. Šume obiluju dragocjenim vrstama, kao što su: mahagonij, eukaliptus i ebanovina. Postoje i plantaže različita voća: manga, naranče, ananasa, limuna, banana... Uza stočarstvo, to je glavni izvor prihoda ljudima koji ondje žive. 
Misija je smještena daleko od urbanog dijela zemlje. Da onamo prije otprilike stotinu godina nisu došli misionari, vjerojatno bi taj prostor bio vrlo rijetko naseljen. No s dolaskom misionara život se iz temelja promijenio. Stanovnici su odbacili loše običaje i postali gorljivi katolici, otvorene su škole i ambulante, dispanzeri i bolnice. Neka djeca završila su fakultete i rade u bolnicama i školama. Sam početak misionarskog djelovanja u našem kraju za prve misionare bio je veoma težak. Jezična barijera te razne bolesti bile su im ogromne preprjeke. Međutim danas je situacija puno bolja i život buja na sve strane. Vjerski život je dobar i ljudi žive po sakramentima.

Misija Morulem, u kojoj djelujem, s postajama broji oko 40 000 vjernika. U postajama je život stanovništva daleko teži nego u središtu misije. Do njih je teško doći jer nema pravih cesta, a dodatni je problem i kišna sezona, tijekom koje su gotovo svi prilazi zatvoreni zbog bara koje se formiraju u dolinama. S obzirom na to da je to područje s velikom i brzorastućom populacijom, velik problem je i nedostatak hrane tijekom sušne sezone. Ljudi nerijetko umiru od gladi, a ta se smrtnost prikazuje kao posljedica malarije. Malarija je strašna bolest, od koje se umire, ali s normalnom prehranom broj oboljelih i samim time broj umrlih znatno bi se smanjio. No ljudi često završe samo s jednim obrokom od kasave dnevno.  
 

Piše fra Pero Čuić

Kad sam došao u novoosnovanu župu, u selu Kibula nije bilo ni crkve ni župne kuće. Postojale su samo četiri škole, pokrivene travom i u bijednom stanju. Trebalo je početi graditi crkvu, župnu kuću i školu. Sve se može kad se dobra srca slože, zar ne? I krenuli smo! Jedan tjedan radili smo na školi, drugi tjedan na crkvi, pa onda na župnoj kući, i opet iznova istim redom. Ljudi nisu mogli vjerovati da se to događa. Išlo je teško, ali se nismo predavali. Učenici su mi bili često jedini pomagači.
 

Piše don Velimir Tomić

Misija Kisongo brzo se razvija, tako da je sve više posla, a manje prigoda za javljanje, ali bilo to i zadnjim snagama, želim napisati koju riječ kao izraz zahvalnosti svima vama, dragi prijatelji misija, koji nas neprestano pratite svojim molitvama i darovima da bismo mogli potrebitima više posvjedočiti našu blizinu i ljubav!
Iza nas su blagdani i događaji koje je teško sve prenijeti na papir i približiti radost naših vjernika u vrijeme Božića i proslave Nove godine, kao i Sveta Tri kralja. Često smo u osobnim kontaktima s našim prijateljima i dobrotvorima, ali želim nešto podijeliti i s onima s kojima nismo u mogućnosti često komunicirati. Prošle godine, u listopadu, napunilo se točno 30 godina mojeg boravka u Tanzaniji i Bogu sam zahvalan što mi je dao ljude na mojem životnom putu da sam mogao ostvarivati željene ciljeve.