Piše o. Milan Knezović

Pišem ovaj tekst u božićnoj osmini, na svetkovinu Nevine Dječice. Božićno vrijeme ovdje u Brazilu, s 42 Celzijeva stupnja, vrijeme je ljetnih praznika i godišnjih odmora. No bez obzira na klimatske prilike, kao katolike, Božić nas uvijek ispunja radošću i zahvalnošću za neizmjernu Božju ljubav, koja donosi mir i spasenje svemu svijetu, ljubav koja ostaje ustrajna do smrti na križu i koja nam u pashalnom otajstvu objavljuje svoju puninu i snagu. Okolnosti Isusova rođenja podsjećaju nas da njegov hod prema uskrsu započinje već u otajstvu utjelovljenja: Isus je rođen kao migrant. Iako je Josip bio iz Betlehema i imao je mnogo rodbine u tome malenom gradiću, nitko ih nije primio. Marija porađa Spasitelja Svijeta sama, u štali, i polaže ga u jaslice. Božja ljubav u svojem pohodu samoobjave ljudima od samog početka nailazi na preprjeke i odbacivanja od onih koji su odlučili ostati zatvorena srca.
Smrt đakona Stjepana prvomučenika i Nevine dječice, što svetkujemo u ovo božićno vrijeme, podsjećaju nas na okrutne i tragične posljedice zatvorenosti ljudskog srca za Božju ljubav. No ono što nam daje snagu i radost kao učenicima Isusovim, unatoč svoj nedosljednosti i fragmentiranosti naše ljudske naravi, radosna je vijest evanđelja, po kojoj milost savladava grijeh, po kojoj ljubav pobjeđuje mržnju, a dobrota, koja prašta, savladava zlo.
 

Piše s. Mirjam Filipović

Osjećamo se sigurno pod nebeskim okriljem Isusa, Marije i Josipa. Kad nam se nebo približi i ohrabri nas, ljubav postaje jača i daje snagu učiniti korak naprijed. Prići i pružiti ruku najpotrebitijima, onima koji se nalaze na rubu ljudske egzistencije. Koračati zajedno s njima, nadati se i moliti. Pričati o neizmjernoj i veličanstvenoj ljubavi Božjoj živeći radosnu vijest evanđelja s onima koji ga još nisu upoznali, a koji ga svim srcem traže. Ohrabriti i podržati sestre i braću u vjeri poslanje je na koje svakodnevno trebamo odgovoriti svojim životom. Izazov je svima nama da ne okrećemo glavu da ne bismo gledali svu tegobu i bijedu u kojoj se nalaze ljudi oko nas. Zahvalni smo Gospodinu na divnim djelima koja nam čini. Dragi prijatelji misija, svima vama želim reći od srca hvala. Vi ste ti koji činite prvi korak i pružate svoju ruku da biste podržali sve nas misionare koji djelujemo u raznim misijskim zemljama.
 

Piše s. Ivka Lučić

Isus kaže svojim učenicima: „Pođite po svem svijetu…“ i:  „Ja vas evo šaljem...“
Vjerujem da ni prvi učenici nisu u potpunosti bili svjesni što to Isus točno misli. Pa ni kad su započeli sa svojom misijom – misijom poslanja. Tako se nekako i ja osjećam na početku svojega misijskog djelovanja. Ono što mi se čini važnim jest da sam učinila taj iskorak, da sam se otisnula u taj daleki svijet. Jer biti poslan u misije u Afriku meni znači biti poslan u sasvim drugačiji svijet, u nešto sasvim nepoznato. Sjećam se slijetanja u zračnu luku u Kampalu, u glavni grad Ugande. Činilo mi se sasvim obično, sve kao i u drugim zračnim lukama. Vožnja do našeg odredišta, kroz lijep krajolik zelenilom okićenih brježuljaka Ugande, trajala je otprilike šest sati. Afrika nije izgledala kakvu sam je zamišljala. Bar ne prvih dana. Ali i takva bila mi je nepoznata. Župnoj zajednici u Rushoki predstavile smo se 28. listopada ove godine na jutarnjoj nedjeljnoj misi, na kojoj se, kao i obično, okupio velik broj vjernika. Iznenađene smo bile koliko je vjernika bilo u crkvi. Vjernici su nas srdačno pozdravili velikim i gromkim pljeskom, kao da nas već dugo poznaju, i jedva su čekali da dođemo. Jutarnja sv. misa služena je na engleskom jeziku za mlade, a misa u 10,30 sati obično bude služena na njihovu domaćem jeziku Runyankole, jer mnogi, posebno stariji, ne znaju engleski jezik.
I mi se trudimo na početku naučiti bar koju riječ, jer su veoma sretni ako ih pozdravimo: „Oraire ota!  Agandi?“ („Dobro jutro! Kako si?“), na što radosno i punog srca odgovaraju: „Ndyire gye-ndyaho!“ („Dobro sam!“) Ovdje su ljudi veoma uljudni i susretljivi. Doživljavam ih kao prave siromahe duhom o kojima Isus govori u evanđelju. Sela i župe pune su mladih i djece. Cijeli dan možete čuti dječju radost, smijeh, viku i pokoji plač. Materijalno nemaju puno, a neki nemaju ništa, ali unatoč tomu imaju nešto na čemu im možemo biti veoma zavidni, a to je njihova radost.