Piše don Dražan Klapež

Svako dijete ima pravo na radosno djetinjstvo i školovanje. Srce me boli zbog činjenice da u 21. stoljeću postoje dijelovi svijeta gdje djeca to nemaju. Tako je, nažalost, i ovdje u Tanzaniji. I još kad su k tomu gladna i bolesna, nema strašnijega. Svakodnevica je te djece teška i u potpunosti drugačija nego u nekim drugim dijelovima svijeta.
Mnoga se djeca bude već u ranu zoru i putuju u udaljenu školu da bi došla na vrijeme na nastavu. Satima pješače do škole. Put nije lagan, a prijevoza nema. Mnoga ne doručkuju, jer rano ustaju, a mnogane doručkuju zato jer nemaju što. Tako su djeca cijeli dan, od rane zore do kasnog popodneva, u školi s praznim trbuščićem i zbog toga često padaju u nesvijest.
Tako su nedavno u Luhindu, uosnovnoj školi, malu Masajku iz trećeg razreda, koja je pala u nesvijest, morali prebaciti motociklom u ambulantu.
Učitelji su najprije posumnjali da je dijete bolesno, da ima malariju, ali liječničkim pregledom utvrđeno je da je uzrok bio – glad.
Tužno je to. Pretužno.

Piše s. Celestina Gavrić

Već sam nekoliko puta u svojim pismima spomenula da smatram da je Island zemlja prve evangelizacije i da naš biskup mons. David Tencer tako pristupa ljudima koji živi na našem području.
Kako i gdje to vidimo? „Razvoj“ i „napredak“ stigli su dotle da u većini škola na Islandu nema više religijskog odgoja. Prije je postojao vjeronauk protestantske zajednice, koji je bio u školama sve do početka ovog stoljeća. A ima li uopće još nešto od vjerskoga? Postoji, ali ne više vjeronauk, nego općenito upoznavanje različitih religija. I djecu se uči da sve to ima posve istu vrijednost.
Pa zar nije bilo isto tako i u propalome Rimskom Carstvu? Samo što su oni još imali „božanskog cara“, a mi imamo „ravnopravnost“, „poštovanje svačijeg prava“, „poštovanje osobnog opredjeljenja“ ili ono što zovemo „medijska podobnost“. Nema nikakve istine koja vrijedi za sve, nikakvih načela, nikakve čvrste obitelji. Sve to možeš sam odlučiti, sada i ovdje. A i zašto bi ti tko to trebao diktirati? Pa ti najbolje znaš! A zamislite, u dječjim vrtićima se kaže: „Mi ne smijemo s djecom pjevati pjesmicu u kojoj se spominje Isus.“ A da ne bude zabune – sve drugo smiju i mogu. Svi učitelji, božanstva i idoli dobrodošli su u školu, samo Isus ne. To je naša stvarnost ovdje na Islandu, i još da nismo misijska zemlja!?

Piše s. Marija Lucija Vincek

Dragi prijatelji misija, hvaljen Isus i Marija!
Radosna sam da vam se mogu javiti u tijeku ovoga svetog korizmenog vremena, dok razmatramo što je Bog učinio za nas u Isusu Kristu, po njegovoj muci i smrti. Osjećamo poziv doći bliže k njemu, obratiti se, donijeti mu svoje slabosti i grijehe.
Kako u čitavoj Crkvi, tako i ovdje korizmeno vrijeme pokušava se osmisliti na različite načine. U našoj župi svakog jutra u 5.30 započinje molitveni sat pred izloženim Presvetim, a zatim je sv. misa. Pobožna udruženja intenziviraju svoje aktivnosti i susrete. Petkom ljudi rado dolaze na zajednički križni put. Mladi i ove godine pripremaju uprizorenje muke. Svata događanja otvaraju srca vjernika Božjoj spasiteljskoj ljubavi i čine ih osjetljivijima i spremnijima činiti dobro jedni drugima.
Veliki „događaj“ za sve župe jest tzv. katedratikum. To je godišnje okupljanje vjernika i svećenika s mjesnim biskupom. U našoj Biskupiji Orlu svaki dekanat jedne korizmene subote „ugosti“ biskupa, svećenike i vjernike iz svih župa tog dekanata.Tom prigodom biskup, kao pastir cijele biskupije, predvodi svečano misno slavlje te uputi poticajne riječi vjernicima. Ove godine tema je bila obitelj.
Raduje nas da je naš biskup mons. Augustin Ukwuoma u ovogodišnjem korizmenom obraćanju vjernicima, a posebno roditeljima, naglasio važnost njihova odnosa prema djeci. Odnos roditelja prema djeci, naročito prema onoj najmanjoj, za naše je pojmove doista neshvatljiv. Zato od samih početaka ne samo da posebnu pozornost  posvećujemo najmanjima, već i na različite načine nastojimo promicati primjereniji odnos roditelja i djece. Jedan od načina jesu zajedničke aktivnosti djece i roditelja.