vatikan.va hbk.hr PMD

Djedovi i bake - sjećanje na Ritu Djossou  

Objavljeno | 7.1.2018.

Piše vlč. Antun Štefan
 
U crkvama na Staru godinu naši župnici čitaju svojim vjernicima tzv. statistike. Većina od njih na kraju zaključi da je i prošle godine bilo više umrlih, a manje rođenih, krštenih, firmanih, vjenčanih itd. Opći zaključak je da su perspektive katastrofalne. Crno nam se piše! Uz velike blagdane, u porukama, poslanicama i propovijedima svih vrsta neprestance se izražava zabrinutost zbog toga što nam društvo stari, što nam mladi odlaze, a sela i gradovi ostaju prazni. Kažu – još malo i svi ćemo nestati. Već znaju i koje će to godine biti! Rješenje se traži u otvaranju novih radnih mjesta. Usred svih tih apokaliptičkih statistika, dok govorimo o tzv. budućnosti, koju, na svu sreću, samo Bog zna, između ostaloga, govorimo i o našim starima, našim roditeljima, djedovima i bakama, kojima nesvjesno poručujemo da ih je stvarno previše – da su krivi što su živi.

Ne smijemo zaboraviti da su nas oni rodili i da su nam oni kruh u ruke dali. Da oni i dalje troše novac za ovo društvo, plaćaju poreze i doprinose. Oni pomažu društvu svojim znanjem i vremenom. Mnoge humanitarne organizacije ne bi uopće mogle funkcionirati bez svojih starijih volontera. Uostalom, starije osobe daju više novca humanitarnim organizacijama nego bilo koja druga dobna skupina. A tko daje novac Crkvi? Vjernici na koje se žalimo da su stari! Crkve bi nam bile prazne da ih nema. Kukamo za onime što ne postoji, a ne poštujemo ono što sada imamo. Naši djedovi i bake nisu nikomu na teret.
Zar smo zaboravili da nam oni čuvaju djecu, da se oni brinu o unucima? Teško je i zamisliti što bi se dogodilo našemu gospodarstvu ako se iznenada bake i djedovi prestanu brinuti za unučad. Koliko bi se roditelja trebalo boriti rukama i nogama i potrošiti novca i novca, živaca i vremena ne bi li pronašli druge opcije? Koliko bi tek školskih priredaba, nogometnih utakmica ili folklornih manifestacija bilo bez publike kada bake ili djedovi ne bi dovozili svoje unuke…
Naši stari roditelji još uvijek čiste, kuhaju, peru i rade po dvorištima, poljima i u crkvama. Oni pružaju emocionalnu podršku i posjećuju prijatelje koji su vezani uz kuću, provjeravaju je li sve u redu s njima, a k onima koji su osamljeni idu na „čašicu razgovora“. Naši su nam stari ostavili ime i kuću od poštenja, „najvridnije blago svojega življenja“.
I ja sam ih imao u svojem životu, i još ih uvijek imam. Bogu zahvalan za njih, napisah i ovaj članak. Napisah ga u čast gospođe Rite Djossou, velike i svete žene moje Afrike. Završila je svoj životni put na dragoj mi zemlji Adjarre, koju me naučila voljeti. Otkad sam, kao mlad i neiskusan svećenik, 1988. godine došao u župu, pa sve do kraja hodala je uz mene poput majke. Za nju te danas molim, Isuse. Bila ti je vjerna, tebi i Crkvi. Poštivala je tvoje svećenike i ljude i tisuće ih naučila klanjati se pravomu Ocu. Ti joj, Gospodine moj, daruj najsjajnije mjesto u svojem kraljevstvu. A vama, draga majko moje Afrike, iskreno hvala što ste me voljeli kao Isusova misionara. Vidimo se u vječnosti.
 



Povratak