Izvanredni mjesec hbk.hr PMD

Isus treba misionare  

Objavljeno | 3.2.2013.

Piše: vlč. Antun Štefan

Po krštenju smo svi misionari, a na poseban način su to redovnice i svećenici. Naime, zbog toga što smo kršteni u Isusa svećenika, proroka i kralja, postali smo temeljno i njegovi misionari. Za vrijeme Isusovog krštenja otvara se nebo, Duh Sveti silazi i nebeski Otac govori: Ti si Sin moj ljubljeni. Tako je i s nama. Po krštenju smo postali sinovi i kćeri Božje, postali smo misionari, Njegovi propovjednici!
 Svaki je dakle kršćanin misionar, a da toga ponekad nije ni svjestan, jednostavno zato jer je rekao svoj "da" Bogu, jer je uronjen u Njega. Ljudi koji nas okružuju gledaju naše živote i načinom na koji živimo, svojim ponašanjem mi im šaljemo poruku spasenja. Mi smo njihovi misionari. To je naše misijsko polje rada. Ponajprije, dakle, naša obiteljska, društvena i profesionalna sredina. Tu smo najprije misionari.
Ali ne i samo tu. Isus nas ima pravo imati u vidu i u dalekim, nepoznatim krajevima jer i narodima tih dalekih zemalja On želi donijeti Radosnu vijest spasenja. A koga da pošalje? Nas, tebe i mene. On ima pravo na nas! Prihvaćajući Isusovo nadahnuće i poziv, kao misionari postajemo ambasadori Njegove ljubavi. To je pastoralno djelovanje jednog misionara. Za njega nije najvažnije ni znanje jezika, ni poznavanje kulture naroda kamo ide, ni godine života, ni novac kojeg posjeduje. Nije ni želja za uspjehom u misionarskom radu, odnosno koliko će on imati utjecaja na ljude i društvo. Ono što je prvo i najvažnije za misionara je zaljubljenost u Isusa i prepuštanje njegovim nadahnućima. Samo kroz jednog takvog misionara progovara Bog.
Obratiti druge nije zadatak misionara. A čija je onda? To je djelo Božje, to je Isusova briga. Ljude ne mijenja misionar, nego Isus. Misionarevo je da jednostavno voli svoje bližnje, da im služi, da im govori i svjedoči Radosnu vijest, svima koje susreće na putu. Da bi se promijenila srca drugih, treba se osloniti na Boga i prihvatiti djelovati na Njegov način. To je sve što Krist traži od nas, i to je sav ''posao'' jednog misionara. Kada stavimo svoje povjerenje u Njega, On mijenja svijet.
U siječnju mjesecu ove godine dvoje naših, jedna sestra redovnica i jedan svećenik, primili su misijske križeve i dok ovo čitate, već hodaju teškim ali prelijepim putovima njihove Afrike. Otišli su za misionare ''tamo gdje palme cvatu''. Radi se o sestri Marti Čović iz družbe Kćeri Božje ljubavi koja je otišla u Ugandu, i o don Bernardu Marijanoviću koji je otišao u Tanzaniju. Sretno vam, dragi naši. Ponosni smo na vas. Budite sveti.
Mnogi naši misionari su se već istrošili na beskrajnim poljima Isusovog Kraljevstva i više ne mogu. Danas ih imamo svugdje, na svim kontinentima, osim u Aziji. Potresno. Tamo gdje ih je nekada bilo mnogo, danas više nema nikoga. Zato nas Isus pita: Tko će ići propovijedati i živjeti moju Ljubav u tim dalekim zemljama? Koga da pošaljem? Tko želi biti moj misionar?
Prije nekoliko mjeseci dobio sam pismo/molbu iz Etiopije, od jednog kapucina, kojeg je Sveti Otac postavio za apostolskog upravitelja jedne nove biskupije, velike poput Hrvatske. Zove se Angelo Antolini. On je sve do sada bio direktor Papinskih misijskih djela za Etiopiju, pa se otuda i poznajemo. On mi je između ostaloga napisao i ovo: ''Dragi brate, molim te, pošalji mi svećenike. U svojoj velikoj biskupiji imam ih samo trojicu.'' Jako dirnut rekoh mu da ću sve učiniti da to čuju oni koje će Gospodin htjeti pozvati. I zato vam pišem.
Dragi moj svećeniče, draga moja sestro – Isus te treba u misijama. Daj mu svoj pristanak.


Povratak